I Came to Die before I Die - Part 1

Šta ljubav zaista jeste

11. februar 2011. by narajan

Kao što smo već uvideli, ljubav (dakle istinska) na sve i na svakoga  gleda jednakim očima. Ona ne ocenjuje i ne deli, jer je svako deljenje uslovljeno nekim sebičnim interesom – dok je ljubav iznad svakog ličnog, relativnog interesa jer ona sama jeste najviši, apsolutni Interes.

    
     Ceo svet je samo odraz, i ogledalo, nas samih! – Ko ima oči da to vidi i uši da to čuje, taj spoznaje (kao što mi već odavno jesmo) da sve što upućuje drugima zapravo upućuje samom sebi. Prema tome: Koga mrzeti!? …Koga tlačiti i nad kime se iživljavati!? …Kome, uopšte, uskratiti pomoć i podršku!? …Kome uputiti makar i jednu jedinu lošu reč ili čak misao!?!…

     Pogledajmo kako sada jasno sja onaj Hristov premudri savet:

-   „Sve, dakle, što hoćete da čine ljudi vama, činite i vi njima: jer je to Zakon i proroci.“ (Mat.7,12)

     Zaista, zaista ne postoji „drugo“ ljudsko biće, osim nas samih; kao što i u čitavom Univerzumu, čudesno i umu nepojmljivo, ne postoji ništa „drugo“ osim nas samih… i to upravo stoga što sama suština Univerzuma (SVEGA!) jesmo upravo – mi sami: naše istinsko SOPSTVO (Svesuština, Bog)! „Mnoštvo“ je samo fantazija (ovog) zabludelog uma; Večita Realnost je jedino – Ja Jesam!

 

     Zbog toga je jedina ljubav u – DAVANJU: što (se) više dajemo, to postajemo zaista bogatiji! …Tako da, dok god smo „razdvojeni“ od Boga, jedina istina o nama i svetu je sledeća: Svet postoji samo zato da bismo mogli pružiti ljubav samome sebi! – Ili, prevedeno na jezik religije: Svet postoji samo zato da bismo, darujući mu ljubav, omogućili Bogu da daruje ljubav nama samima!!!

     Tek ne „voleći“ nikog (ništa) posebno, mi istinski volimo sve – pa  tada, tj. time, i bilo koju pojedinačnost; samo što je tada to takav kvalitet ljubavi gde mi više ne volimo zbog ličnih interesa, nego zato što u svemu sagledavamo onu najdublju suštinu (apsolutnu istinu), koja je ujedno suština onoga što i mi sami jesmo. Tada mi ne „Volimo“, nego tada „Jesmo ljubav“ – i (tek) to je istinska, božanska  ljubav! Ta ljubav, koja je jednaka i potpuna prema svemu i svakom, jeste zapravo – ljubav prema Bogu (Nerazdvojnoj Celini Postojanja, Svesuštinskom Jednom), ljubav prema Bogu-U-Svemu. …Bez ljubavi, odnosno predanosti, prema Bogu (NE-EGU!) mi ostajemo u okovima EGA, jer svaka ljubav koja je namenjena nekom, ili nečem, posebno – jeste posesivnost a ne ljubav.

                                                                           

     Moj voljeni Svamiđi (Paramhans Sri Svami Mahešvarananda) kaže:

-   „Osećati Njegovo prisustvo u svakome, jeste istinska (božanska) ljubav. Ako je ljubav vezana za pojedinačno onda je to slepa ljubav a ona neizostavno dovodi do razočarenja, do patnje, do problema, i ne pruža ništa jer ne vodi nikud.“

 

     Savršeni, opštepoznati, primer božanske ljubavi imamo u Isusu Hristu: On nije „voleo“, jer „voleti“ znači gajiti ljubav prema nekome ili nečemu posebno – a to nije ljubav; Isus je voleo SVE, pa otuda i pojam „voleti“ gubi smisao… – Kada volimo SVE, tada mi ne volimo nego tada jesmo ljubav, tako da ljubav (istinska) i „voljenje“ nipošto ne mogu zajedno. Stoga; On, Isus, nije „Voleo“ nego je „Bio ljubav“, a biti ljubav znači nemati EGO i, prema tome – biti u Bogu!

     U skladu sa svim ovim; istinska ljubav je ono što, možda najpribližnije, možemo označiti pojmom: „Neuznemiravanje“.

     Pod Neuznemiravanjem se podrazumeva, u prvom redu, apsolutno dopuštanje slobode izbora! Ta sloboda je odraz same Suštine, i ona nam omogućava da svako od nas, po principu apsolutno slobodne volje, snosi potpunu i apsolutnu odgovornost za sve svoje postupke i namere. Na osnovu te odgovornosti svako snosi i tačno odgovarajuće (svoje!) posledice, koje – niti može izbeći, niti bi to bilo poželjno čak i da je moguće. – Niko ne može da odgovara za tudje postupke niti iko može da snosi tudju karmu, i zbog toga je zaista neophodno da svako, sa potpunom samosvešću, nadzire samoga sebe… a da se ostavi zaludnog, tako nam bliskog i odomaćenog, tobožnjeg rešavanja tudjih problema i zadataka.

     

     U vezi ovoga, i u „Bhagavad-giti“ se navodi:

 -       „Vrši samo svoju dužnost,

         pa makar ti ona bila                                                 

         oskudnija zaslugama

         a nipošto dužnost tudju,

         makar bila zaslužnija.

         Bolje da te i smrt snadje

         kad vlastitu dužnost vršiš –

         jer, zapamti, tudja dužnost

         prepuna je opasnosti!“            (Bg.; Karma Joga – III / 35) – Prepev.

 

     Ovo, naravno, ne znači da ne treba pružiti pomoć ako je neko zatraži ili ako je nekome potrebna, kao i ponuditi svoj dobronamerni savet, ali se nipošto(!) ne sme uticati na slobodu izbora jednog bića: nikoga ni na šta ne smemo siliti, pa čak i ako smo veoma uvereni da je naša namera sasvim ispravna – jer moramo biti svesni da onaj ko zaista zna istinu („tajnu“!) ispravnog postupka, taj nikoga ni na šta ne prisiljava! …Ljubavlju se može sve; silom se ne postiže ništa – bar ne ništa vredno i bar ne ništa trajno.

     Sloboda izbora je apsolutna sloboda koja je svakom „Prirodjena“. Poštujući tu slobodu mi, zapravo, odajemo poštovanje Bogu (Bog jeste Sloboda), tj. delujemo u saglasju sa Njim („upražnjavamo“ istinsku ljubav).

     Istinska ljubav je u apsolutnom Poverenju i Nesputavanju – jer ako nekog istinski volimo tada blagosiljamo svaku odluku koju ta osoba donese, pošto nam je tada njena sreća iznad našeg ličnog i sebičnog interesa. – U krajnjem slučaju; ne dovodimo nikoga u situaciju da snosi odgovornost, pa eventualno i ispašta posledice, zbog naših ličnih (dakle nesavršenih!) uverenja koja smo mu, makar i u najboljoj nameri, nametnuli! Govoreći jezikom istine: Neophodno je apsolutno poštovati svačiju odluku, jer one zaista jesu za najdublje poštovanje, pošto su one jasan znak da je njihov „vlasnik“ rešio da otvoreno (bio on toga svestan ili ne) podnese posledice svoje preostale karme, kao i potpunu odgovornost za buduće odgovarajuće posledice. Ili, prosto, drugim rečima: Neuznemiravanjem mi „dozvoljavamo“ Bogu da „radi Svoj posao“!!!

     U tom duhu trebamo i svoju decu vaspitavati, jer samo ljubavlju, razumevanjem i „neinvazivnim“ metodama usmeravanja „iz senke“ (kada smo njihov „Dobri Duh“, a ne nekakav „siledžija sa motkom“), dozvoljavamo im da izrastu u zdrave, odgovorne i samosvesne osobe,  spremne da se voljno prihvate svoje Samo-kreirane sudbine i svoga izabranog puta – a ne da od njih stvorimo iskompleksirane nevoljnike i gubitnike, koji će uvek nekog drugog kriviti za svoj sopstveni izbor, svoju sopstvenu sudbinu, i koji neće biti u stanju da se na pravi način  nose ni sa jednim životnim ispitom („problemom“), već će uvek radje birati bekstvo i borbu kao svoj izbor.

     Zato; zastanimo ovde i sada, i prizovimo medonosni nektar iz dubina besmrtne Mudrosti, pa se podsetimo stihova Halila Džubrana iz knjige „Prorok“ …koja je, očito, nastala preko njega, a ne od njega:

 

-     „Vaša deca nisu vaša.

        Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.

        Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,

i,  premda su sa vama, ona vam ne pripadaju.

        Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,

jer ona imaju misli sopstvene.

        Možete im skućiti tela ali ne i duše,

jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice, koju vi ne možete pohoditi ni u snovima svojim.

         Možete težiti da budete kao oni, ali ne pokušavajte da ih terate da budu kao vi.

         Jer život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.

         Vi ste lukovi iz kojih se deca vaša poput živih strela odapinju napred.

         Strelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom, kako bi strele Njegove letele hitro i daleko.

         Neka vas sreća ispuni što vas Strelac savija u ruci svojoj;

jer, baš kao što voli strelu što leti, On voli i postojani luk.“

 

     Malo je osoba koje su, takve kakve su, u stanju da razumeju i da „Vole“ na taj i takav način, jer dok god postoji EGO on želi da se nametne u prvi plan – i time razori ljubav. Takvu ljubav mogu pružati samo istinski zrele i samosvesne, psihološki zaista snažne i nezavisne osobe, koje svesno deluju u smeru prevazilaženja EGA ili su ga već prevazišle. Shodno tome, poznato je da se kaže da je ljubav Gurua – Samorealizovanog Učitelja – veća čak i od same Božje ljubavi; jer, Bog nas „ne uznemirava“ ni u kom pogledu (sve što nam se dogadja to činimo sami sebi i rezultat je naših sopstvenih dela), dok nas Guru često zna „uznemiravati“ kanališući, svojim blagoslovima, Božju ljubav ka nama. No, pošto Guru to čini bez ikakve akcije EGA, to što nas je i „uznemirio“ ipak jeste čin vrhovne ljubavi – omogućivši nam da intenzivnije osvešćujemo svoje slabosti i nesavršenosti, kako bismo ih lakše i brže otklonili (prevazišli). Zato je Guru – Živući Božji Blagoslov.

     

     Istinska ljubav, odnosno Neuznemiravanje, jeste upravo ono čega se EGO najviše gnuša, plaši, i što svim silama nastoji onemogućiti… – ona je ono što EGO naziva: IGNORISANJE! Medjutim; ono što je za EGO „ignorisanje“, to je (sasvim pouzdano!), sa stanovišta apsolutne istine a shodno paradoksalnoj logici: bezrezervna predanost i ljubav; jer, ponovimo i ovde: istina je za laž – laž! …Apsolutna istina je za EGO najveća laž, iluzija i besmislica, i zbog toga je za nas, koji robujemo EGU, nezamislivo teško – gotovo „nemoguća misija“ –  spoznati je.

     Ignorisanje je, ustvari, reč sa božanskim značenjem. – Ona je direktan put ka Bogu! …Ona će nam neposredno pomoći da shvatimo autentični način na koji možemo prevazići, i prevazilazimo, uticaje ovog sveta suprotnosti: hladnoću, toplotu, bol itd. – ali o tome ćemo kasnije.

     Ignorišući pojedinosti, ali SVE pojedinosti (a ne samo jedne na uštrb drugih), mi ne prianjamo ni za šta posebno – a upravo time ostvarujemo istinsku svesnost celine, apsolutne istine. Pošto EGO jeste „prošlost“, a naša predstava sadašnjosti jeste ništa drugo do projekcija kontinuiranog, i akumuliranog, delovanja prošlosti, to znači da – ignorišući EGO mi zapravo ignorišemo beskonačan niz pojedinosti (od kojih je prošlost „sačinjena“), i time ostvarujemo istinsku svesnost trenutka (sadašnjosti), a ta svesnost jeste: LJUBAV. Zbog toga ignorisanje ne znači bezobzirnost – kako nas EGO svesrdno uverava – nego istinsku pažnju i ljubav! – Ignorišući („zaboravljajući“, opraštajući!) sve prijatnosti ili neprijatnosti koje smo doživeli od neke osobe (sveta uopšte), mi tu osobu više ne cenimo po tome šta ona jeste ili nije učinila za nas (za naš EGO) nego u njoj, jednostavno, sagledavamo odraz Boga… odraz sebe samog – svoje suštine. Iz takve čiste, „nerazlikujuće“ i „neuslovljavajuće“ ljubavi, mi toj osobi „želimo“ sve ono što ona sama sebi želi ili uopšte može poželeti; zato joj omogućavamo potpunu slobodu – ne utičući na nju nikakvim svojim ličnim stavom – i tek tada je to istinska i potpuna ljubav, jer: ljubav i sloboda jesu nerazdvojno JEDNO. …Znamo za divnu pouku takve ljubavi, koja veli: „Ako nekoga zaista voliš daj mu slobodu; ako ostane, zauvek je tvoj, a ako ode, nikad nije ni bio!“

     

     Takva ljubav ujedno predstavlja i najviši oblik Prijateljstva.

     Zato, i tako, istinska ljubav i istinsko prijateljstvo egzistiraju kao nerazdvojno jedno! Medjutim, naša ustaljena predstava o prijateljstvu bazirana je, kao inače i sve druge naše predstave, na strogo EGO-centričnom stanovištu. Naime, ako nas neko upita: „Šta je to PRIJATELJ?“, naš odgovor će definitivno biti u stilu: „To je osoba koja mi pomaže, i na koju se mogu osloniti, kad god mi je to potrebno.“ …Gotovo izvesno je da nećemo reći da je to: „Osoba koja se može na NAS osloniti kada je NJOJ teško.“ – Uvek sam „ja“ u centru pažnje, i uvek „meni“ treba, pre svega, udovoljiti.

     To je, a što je i veoma očigledno, lažno prijateljstvo (i ljubav) jer je, beskompromisno, zasnovano na koristi: „Dok god mi koristiš („prijaš“ – u ma kojem pogledu) bićeš mi „prija-telj“, a kad mi prestaneš biti od koristi tada više neće biti razloga da te držim za prijatelja (ili da te volim) i biće to kraj našoj ljubavi i prijateljstvu.“ Ta „korist“ uopšte ne mora biti niti smišljena, niti očigledna, pa čak ni svesna, ali je ona, u skladu sa opštevažećim ustrojstvom apsolutne sebičnosti, savršeno prioritetna kao princip našeg bitisanja. Suština je u tome da je svako od nas, pre svega, samom sebi prioritetan; odnosno: svako je sebi NAJPREČI! – To važi kako za čoveka, tako i za svako drugo živo biće, a svakako i za Univerzum u celini; jer, kako bi to ona izreka formulisala: „Bog je prvo Sebi bradu stvorio!“ No; pošto smo već shvatili da ništa loše nema u samoj sebičnosti, jer je ona Božanski princip – već je problem jedino u našem poricanju, pa stoga i nerazumevanju prave suštine, te sebičnosti – jasno je da i samo naše imanentno koristoljublje nema nikakvu negativnu konotaciju ukoliko ga ne poričemo i ukoliko ga koristimo u funkciji „Voljenja“ Sebe, koji jesam SVE! – Od takvog našeg „koristoljublja“ dobrobit imaju svi, a samim tim (i tek tada!), i mi sami. …Svo zlo ima suštinu ne u zlu, već u našem poricanju istine!

     EGO-prijateljstvo, čija postojanost i „konzistencija“ su direktno uslovljeni merom naše, manje ili više (ne)prikrivene, hipokrizije –  odnosno čiji jedini vrednosni kriterijum jeste to da li, i koliko, nam neko „koristi“ ili ne – nije niti prijateljstvo, niti ljubav; jer kad nešto istinski postoji, tada ono nije, i ne može ni biti, uslovljeno ničim što je podložno faktoru prolaznosti – a kamoli nekim plitkim i iluzornim interesima. Ono što jeste – to uvek jeste. …Prijateljstvo koje to nije svugde i uvek, ono uistinu to nije nigde i nikad.

     Mi smo, zapravo, večno u potrazi za tom večnom i vrhovnom Ljubavlju i Prijateljstvom. No, dok god se vezujemo (prianjamo) za druge u svojoj potrazi za tim, večnim, prijateljstvom, već u samom startu smo osudjeni na razočarenje – jer se, u ovom relativnom svetu, nikako i ni kod koga ne možemo „pretplatiti“ na večnu ljubav! Da bismo spoznali istinsko prijateljstvo, i njegov Izvor, neophodno je otkriti ga tamo gde zaista jedino i jeste – unutar sebe. Taj „izvor“ je naše istinsko Sopstvo; pa se, zato, i kaže da je Bog najveći Prijatelj. To Sopstvo je univerzalno – ono jeste Svesuština – i zbog toga: Samo ako sam istinski prijatelj svima, bez razlike, tek tada sam istinski prijatelj i samome sebi.

     Setimo se sada onih Hristovih reči, koje u ono vreme mnogi nisu mogli „primiti“ a nama sada, konačno, deluju toliko jasno i razumljivo:

-   „(…) Hodite blagosloveni oca mojega; primite carstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh i napojiste me; gost bijah, i primiste me; go bijah i odjenuste me; bolestan bijah, i obidjoste me; u tamnici bijah, i dodjoste k meni. …Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode! Kad te vidjesmo gladna i nahranismo, ili žedna i napojismo? Kad li te vidjesmo (kao) gosta i primismo, ili gola i odjenusmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i dodjosmo k tebi? …I, odgovarajući, car reći će im: Zaista vam kažem – kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“  (Mat. 25;34-40)

     I sigurno je jedno: uistinu, nisu sve ove priče i po(r)uke upućene zato da bi On izvukao neku korist za Sebe – jer Njemu nikakva korist, niti pomoć, zaista nije potrebna; niti su čak upućene zato da bismo drugima učinili kakvu dobrobit (iako je to očigledna, uzgredna i svakako  poželjna, posledica); već UPRAVO ZATO što u čitavom Univerzumu ne postoji ničega (drugog) osim Mene (čitaj: Njega!) – apsolutnog Subjekta-i-Objekta – i UPRAVO ZATO što, setimo se onoga što On (Hrist) oduvek zna: SVE ŠTO ČINIŠ – SEBI ČINIŠ !!!

     

     Kad mi sami postanemo oslonac svakome kome je on potreban, tek tada smo postali istinski prijatelj i tek tada su i svi drugi istinski prijatelji nama samima. Ili, kako je to lepo primećeno: „Pravi prijatelj nas traži onda kada nam treba“ (a ne kada „mu“ trebamo).

     Potrebno je postati poput hrasta u preriji: biti utočište i odmorište kome god je to potrebno, bez razlikovanja. …Ali, to ipak ne znači slepo, budalasto i nesvrsishodno žrtvovanje sebe radi „višeg cilja“ – jer će nas, ako to uzmemo za princip življenja, EGO, „oblizujući se“ poput kakve divlje i krvoločne zveri koja merka svoj ukusni obrok, lukavo sačekati iza nekog „mračnog ugla“ i zaskočiti nas kad se tome  budemo najmanje nadali i kad budemo najranjiviji; pa će naše „dobročinstvo“ doneti jedinu korist nikome drugom do samo – EGU.

     Neophodna je istinska mudrost življenja, što će reći da koristeći svoju prirodnu inteligenciju, i sposobnost Razlučivanja (Viveka – sansk.), trebamo (ne)delati na taj način (u takvoj svesti) da budemo u samom startu svesni svih mogućih, sledujućih, posledica tog našeg (ne)delanja, i pronaći, shodno datoj situaciji, pravi način za najbolji konačni ishod – jer: „Kad nekome činiš dobro, misli i na posledice!“

     I tek tada, konačno, i TEK TO (!), divno i paradoksalno, jeste življenje istinskog koristoljublja, ali koje je tako čisto i nevino, da čistije ne može biti – jer čineći najbolju moguću korist za druge, mi je činimo upravo za sebe samoga; kao i obratno! – I eto nam najboljeg dokaza da NIŠTA u čitavoj ovoj Božjoj Tvorevini samo po sebi nije ni loše niti „negativno“, jer sve, u svom Istinskom Stanju (u svojoj izvornoj, autentičnoj dimenziji), bitiše prožeto Božanskim Kvalitetom. SVE što je „u dodiru“ sa Istinom – postaje Istina. Istina je Paras!

     

     Istinsko prijateljstvo i ljubav jeste u Neuznemiravanju i Davanju; medjutim „davanje“ nije najadekvatnija reč, jer dajući „od sveg srca“ (bezrezervno!) mi ne dajemo „to nešto“ već, zapravo, dajemo SEBE. Takvo davanje, dakle, nije „davanje“ nego PREDANOST – a to nije predanost nečemu odredjenom, nego predanost Bogu: bezrezervna predanost SVEMU! …Predanost nečemu odredjenom nije predanost nego „privrženost“; stoga, privrženost je posesivnost a predanost je ljubav.

     Predanost je, zapravo, SLUŽBA. – Služeći svemu, mi istinski služimo sebi; odnosno, drugim rečima: služeći svemu, mi savršeno omogućavamo Bogu da služi nama samima!

     No zaista, jedini istinski Sluga jeste Bog; uključujući tu i osobe koje u potpunosti, dakle predano, deluju u skladu sa Njim:  Prosvetljene osobe. Božja služba je služba istinske ljubavi, i to je, kao što smo već ranije rekli, jedina istinska Služba. …Zabluda je misliti da mi možemo služiti Bogu, jer – kako bi uopšte bilo moguće da nesavršenstvo služi savršenstvu (šta je to što bi nesavršenstvo moglo ponuditi savršenstvu)? – Moguće je, i jeste, samo obratno. Ali; baš zbog toga što Služi svemu, svi o Njemu ovise – i zato je On istinski Gospodar svega.

     Ono jedino ispravno što možemo, i moramo, učiniti jeste da „dozvolimo“ Bogu da nam Služi; a dopuštamo Mu tako što, kako smo već rekli, mi sami služimo svemu.

     Mnogima je nevolja to što, robujući EGU, ne žele da „služe“ nego žele da „gazduju“, da budu gospodari, pa u svojoj iluziji i zbunjenosti nikada, i nikako, ne uvidjaju istinu da je: istinski sluga jedini istinski gospodar. Oni zbog toga, u želji da gospodare, postaju robovi samog sebe (svoga EGA) i prirode (sveta) uopšte.

     U istinskoj službi je istinsko zadovoljstvo – jer nas ona otvara za prijem Božanske ljubavi i spoznaju Boga u sebi. Zbog toga je – zbog same postojeće mogućnosti da služimo – potrebno imati apsolutnu zahvalnost; koja nije zahvalnost zbog nečega posebno ili nečemu posebno, već je to zahvalnost zbog svega i svemu: bezuslovna zahvalnost Životu, Postojanju, odnosno – Bogu!

 

     Posle svega ovoga, istina je sigurno sasvim jasna: Ljubav je ono što ostaje da egzistira kada se apsolutno odstrane svi uticaji ovog sveta suprotnosti – sav nemir, sva napetost, sva razdvojenost, sva uslovljenost i vezanost.

    Pošto u ovom našem Univerzumu (EGO-stvarnosti) postoji samo „manifestovana“ energija (razni njeni vidovi) – a to je energija u stanju „napetosti“ – ostaje nam kristalno jasna spoznaja da je ljubav: Stanje-nemanifestovane-energije (stanje apsolutne manifestacije energije!), a to stanje ne „postoji“ već ono jeste Postojanje!!!

     Uvidjanje da je Ljubav jedino što istinski postoji, tj. da ona jeste Postojanje, predstavlja istinsko i vrhovno znanje. U svetlu tog znanja jasno nam je da ona nije suprotnost, i da ne podleže suprotnostima, jer ona upravo jeste Suština svih suprotnosti: ona ne  negira suprotnosti, već ih „apsorbuje“ istinskim razumevanjem! …Stoga, mudrac nije osoba koja ne zna šta je to mržnja već, naprotiv, osoba koja savršeno dobro zna šta je ona – i zbog toga ga se ona NE DOTIČE.

–   U Upanišadama se kaže: „Ovladao je sobom onaj ko zna sebe: spokojan, staložen, i oslobodjen žudnje je on. Zlo ga ne dotiče, ne uznemiruje, jer u plamenu njegovog uzvišenog saznanja sve zlo sagoreva!“

     Ljubav ne deli i ne razdvaja; to čini EGO. …Zen-učitelj Mumon rekao je: „Razmišljanje o dobru i zlu jeste vezivanje za nebesa i pakao.“ – Vezivanje (prianjanje) uzrokuje razdvajanje na suprotnosti, i zato je ono ropstvo a ne ljubav.

     Svet treba voleti ne zbog toga što nam se on čini blagonaklon ili pak nepravedan (jer to je lažna ljubav), nego zato što on jeste deo uzvišenog i savršenog Božjeg Plana, prema kome je sve zaista dobro, i naklonjeno nama, jer plamenovi Božanske Vatre tinjaju u svakom od nas i čekaju da se razbuktaju, i sagore svo zlo, neznanje i laž – kojima je izvorište u EGU.

     Volimo i neprijatelje, jer, kako reče Radjniš – I oni su prijatelji: prijatelji sa druge strane. …“Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone. (…) Ako Boga nazivate samo svojoj braći, šta odviše činite? Ne čine li tako i neznabošci? Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mat. 5; 44, 47, 48)

 

             Ne mrzimo zbog nepravde – to je EGO,

             ne volimo zbog pravde – i to je EGO,

             volimo zbog ljubavi, jer – to je Bog!

 

     Životno geslo, i srž božanskog Učenja – poruke božanske ljubavi svima koji su ljubavi žedni – Njegove Božanske Milosti i Svetlosti, Sri Dip Narajan Mahaprabuđi-ja (Bhagvan Sri Dip Narajan Mahaprabhu, 1828-1963), koji je bio autentična inkarnacija same Univerzalne Duše u ljudskom telu (obličju), a koji je bio Božanski Učitelj Paramhans Svami Madhavanande (Gurua moga Svamiđija), bilo je, i jeste kroz večnost:

    

     -   “VOLITE SVE, I SVAKO ŽIVO BIĆE, NAJMANJE TOLIKO KOLIKO VOLITE SAMOG SEBE!“

 

    

      Stoga:  Budimo ljubav! – Živimo ljubav! – Širimo ljubav!

 

(A.I. – 226.str)

 

 

source-http://apsolutnaistina.com/kritika/685-sta-ljubav-zaista-jeste

Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću

Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću - 1. dio

Cjelokupni smisao samospoznaje je u odbacivanju s našeg izvornog bića svog suvišnog i nepotrebnog tereta koji nas pritišće i sprječava da budemo ta lakoća, radost i bezbrižnost postojanja koja već po svojoj prirodi jesmo. Slično kao što se i brod, da bi postigao veću brzinu mora riješiti suvišnog tereta, tako se i mi moramo riješiti svih utega osobnosti koji nas drže u stanju očaja i patnje da bismo mogli živjeti u punom smislu te riječi i uživati u ljepoti života i svega što on jest.

Jer, na kraju krajeva, kad se sve oduzme i zbroji, jedino pitanje koje je doista važno u našem životu je – jesmo li istinski radosni, sretni i potpuno zadovoljni samima sobom i svojim životom baš u ovom trenutku? Je li naše postojanje ispunjeno ljubavlju ili strahom? Prožima li naše životno iskustvo spokoj i duboki mir ili smo opterećeni brigom, tjeskobom i vječnom neizvjesnošću od sutrašnjice?

Ako je odgovor na ovo pitanje "NE", tada je potrebno zapitati se – zašto nismo i vidjeti u čemu zapravo leži problem? Jer, ako svi po svojoj prirodi težimo sreći, radosti i miru a nikako ih ne uspijevamo doživjeti unatoč svom uloženom trudu i volji, tada je očigledno da u samoj postavci stvari nešto ne funkcionira onako kako bi trebalo. Mora da je ključni problem u pogrešnom shvaćanju onoga što mi jesmo i u poistovjećivanju s nečim što je u suprotnosti s našom prirodom. U nizu pogrešnih pretpostavki i uvjerenja o tome tko smo mi i što život jest koje smo jednostavno prihvatili kao ISTINITE i SVOJE BEZ PROPITIVANJA i koje sada zauzvrat određuju način na koji mislimo, ponašamo se i doživljavamo taj isti život. Predugo smo učili poistovjećivati sebe s umom i odatle proizlaze svi naši problemi.

Toliko smo pozornosti, vremena i energije u životu uložili u tu ideju da smo mi osobe da sada nismo sigurni što nas čeka ukoliko sve to odbacimo – to nam djeluje previše riskantno jer vjerujemo da je to jedino što postoji, to je jedino što znamo. Upravo je zato svrha duhovnosti odvojiti malo vremena da otkrijemo i pogledamo, što smo mi IZVAN granica tog identiteta osobe? Što smo mi baš sada, bez imena i prezimena, bez prošlosti, bez budućnosti? Nismo li jednostavno postojanje koje uživa u radosti svog vlastitog bivanja? Jer, jedno je znati mentalno da nismo ego, da nismo osoba, na pojmovnoj, konceptualnoj razini, ali doživjeti punu stvarnost te slobode od osobe i što to iskustveno znači za naš svakodnevni život je nešto sasvim drugo. Mnogi ljudi smatraju da će gubitkom ega i osobe izgubiti sebe. Ne mogu razumjeti u čemu je smisao života ako se ne postiže, ako se ne teži, ako se ne ostvaruje više, ako nema usavršavanja, ako nema očekivanja, gdje je tu onda draž? Vjeruju da će napuštanjem toga biti izgubljeni i da će njihov život izgubiti smisao. Ali baš je u tome varka. Odbacivanjem ega naš istinski identitet ne nestaje, ništa nije izgubljeno, mi i dalje ostajemo MI u punom smislu te riječi, suština onoga što je oduvijek bilo sadržano u osjećaju ja, sva ona esencija dobrote, radosti, ljepote i prirodnosti je i dalje tu, jedino što nestaje je hrpa suvišnih briga, problema i strahova koji ionako nikada nisu bili naši.

Temeljna razlika u životu bića u odnosu na osobu je u tome da se njegov primarni fokus prebacuje s postizanja i očekivanja od budućnosti na bivanje i radost doživljavanja OVOG TRENUTKA.

ZAHVALNOST VODI KA MIRU I PRIHVAĆANJU

Ako se ne osjećamo ugodno u ovom trenutku, ako osjećamo nemir i potrebu da nešto u njemu promijenimo, to je jednostavan znak da ne osjećamo dovoljno zahvalnosti na životu, i da je naša cjelokupna pozornost, umjesto na onome što je ovdje i sada, usmjerena prema onome što NIJE ovdje i sada! Posvješćivanje i prepoznavanje onoga što je ovdje i izražavanje zahvalnosti na tome trenutačno prebacuje fokus naše pozornosti s onoga što nemamo na ono što imamo. Izražavanje zahvalnosti je pokazatelj istinskog životnog bogatstva. Čarolija zahvalnosti je u tome što ona i najvećeg "siromaha" u trenutku čini najbogatijim, jer zahvalan čovjek zna vrednovati i biti istinski zadovoljan s onime što ima u potpunosti, dok nezahvalan čovjek, bez obzira koliko posjedovao uvijek sam sebe doživljava siromašnim, jer u sebi stalno osjeća prazninu i nedostatak nečega, vječno je uskraćen za ispunjenje. Međutim, sa zahvalnošću si uvijek bogat, čak iako materijalno ne posjeduješ mnogo, jer, jednom kad ju iskreno izraziš, ona automatski u fokus tvoje svijesti dovodi još više stvari na kojima možeš biti zahvalan. Tada shvaćaš koliko si već blagoslovljen i bogat samim time što jesi. Istinska zahvalnost je odraz šireg shvaćanja života koje razumije da je pravo mjerilo bogatstva količina ljubavi i radosti koja protječe tvojim srcem svakog trenutka, a ne stanje koje ovisi o statusnim obilježjima i materijalnom posjedovanju.



ISTINSKI MIR IZVIRE IZ LJUBAVI

Postoji zapanjujuća povezanost između Ljubavi i mira. Oni su u neraskidivom međuodnosu, pri čemu jedno iznjedruje drugo i nadovezuje se jedno na drugo. Da bismo mogli voljeti, potreban nam je mir, ali ne možemo biti istinski mirni bez Ljubavi! Izvanjska smirenost može dovesti do mira u određenim rijetkim slučajevima ali isto tako vrlo često može dovesti i do stanja mentalne praznine koja prelazi u dosadu i koja zatim izaziva frustraciju i nemir. Mir je vrlo krhak i nestabilan tamo gdje nedostaje Ljubavi, zato ispada da ga je tako lako izgubiti a tako teško zadržati. Ali zato s Ljubavlju uvijek nepogrešivo dolazimo do mira, on je njezino prirodno odredište. Mir izvire iz Ljubavi i takav mir ustoličuje Ljubav i donosi radost.

RADOST JE ODLUKA A NE POSLJEDICA IZVANJSKIH OKOLNOSTI

Jedna od temeljnih zabluda osobe je u tome što vjeruje da mora nešto učiniti da bi mogla biti sretna i radosna. Ona vjeruje da je radost posljedica nečega što se nalazi izvan nje same. Ali zapravo, radost je odluka! Sva radost je već prisutna u nama kao naša istinska priroda koja samo čeka dozvolu uma da bude slobodno izražena! DOŽIVLJAJ RADOSTI OVISI ISKLJUČIVO O UVJETOVANOSTI NAŠEG UMA! Jedini razlog zbog kojeg nismo radosni i sretni u svom životu je taj što smo uvjetovani smatrati da ona ovisi o nekoj izvanjskoj okolnosti! Prihvatili smo kao istinu i čvrsto se držimo uvjerenja da nam je potreban razlog za radost! To je najbolje vidljivo na primjeru nogometne utakmice i navijača. Kad netko navija za svoju momčad, automatski, cjelokupna njegova radost i sreća je svedena na uspjeh te momčadi i ovisna o njemu. Igra se devedeset minuta i svi su u strepnji i očekivanju gola. Nitko zapravo ne uživa opušteno u ljepoti same igre i ne raduje se jer su svi fokusirani isključivo na rezultat. Grizu se nokti, uzbuđenje je na vrhuncu, iščekivanje postaje nepodnošljivo. U 89. minuti njihova momčad postiže gol! U tom trenutku, izbija erupcija radosti i razliježe se cijelim stadionom i svi koji navijaju za tu momčad su izvan sebe od sreće. Dakle, postavlja se pitanje - gdje leži ta radost ili sreća koja je tako snažno eruptirala prilikom pogotka? Da li je ona u nogometu, u momčadi koja je dala gol, u lopti ili u postignutom pogotku? Na prvi pogled se čini da je ona u postignutom pogotku, jer se čini da je on izazvao radost! No to je samo optička varka. Pažljivijim promatranjem doći ćemo do spoznaje da je radost već morala biti u samim navijačima jer ju drukčije ne bi bili u stanju izraziti i pokazati! Nešto čega nema ne može se ni pokazati, ne može izaći na vidjelo. Postignuti pogodak je bio samo mentalni okidač koji je olabavio stisak uma i omogućio toj prirodnoj radosti našeg bića koja je vječno tu da se slobodno izrazi. Sad je jedino pitanje, zašto su ti isti navijači morali čekati punih 89 minuta da bi oslobodili tu vječnu radost? Zato jer su sukladno vlastitoj uvjetovanosti tako postavili priču u svojoj glavi. Ograničili su ukupnost radosti na to očekivanje pobjede i to je razlog zbog kojeg ju nisu ranije mogli doživjeti. Jer, kad bi radost bila u samom pogotku kao takvom, onda bi se svi podjednako radovali. Međutim, pogodak je izazvao radost samo kod navijača koji su navijali za pobjedničku ekipu. Navijači koji su navijali za drugu ekipu nisu radosni. Naprotiv, oni su utučeni i neutješni jer je njihova ekipa primila gol i izgubila! Dakle, iz ovog je primjera očigledno da radost nije negdje izvana i da ne ovisi o izvanjskim okolnostima, nego o našim očekivanjima. Mi već jesmo radost! Zašto onda čekati da se nešto posebno dogodi da bismo tek onda mogli izražavati ono što već ionako jesmo? Samo zato što smo navikli vjerovati u suprotno. Naša je pozornost od malih nogu usmjeravana na krivo mjesto - prema budućnosti. Nismo odvojili malo vremena da bismo u miru, sami za sebe pogledali i otkrili - što mi uistinu jesmo SADA?

ŽIVOT JE SADA

Sva stvarnost i životnost našeg života je moguća samo ovdje i sada i nigdje drugdje. Trik uma je da uvijek ostavlja dojam da nas nešto važno i bitno čeka u budućnosti i mami nas da krenemo u opsežnu akciju dostizanja toga koja zaokuplja svu našu pozornost i energiju dok nam neprestana težnja i očekivanje donosi nemir. No život nam u veličanstvenosti svoje opuštene prirodnosti pokazuje da zapravo niti jedan trenutak nema prednost pred nekim drugim trenutkom. Sve što ćemo ikada doživjeti će u našem iskustvenom doživljaju uvijek biti ovdje i sada, cijeli naš život je jedan neprekidni ocean sadašnjosti unutar kojeg se izmjenjuju pojave i događaji koji mu daju privid kretanja i dinamike. Ali zapravo, život je uvijek opušten, prirodan i ne žuri. To je valjda ono na što se misli u Bibliji kad se kaže da za sve što se nalazi pod suncem postoji vrijeme. "Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira. (Propovjednik 3,1-8) Sve što se događa se događa u širem kontekstu tog jednog vječnog mira i postojanja.



Ono što će vam donijeti smirenost i skinuti s vaših leđa teret hitnosti i imperativa da morate nešto postići i ostvariti je shvaćanje da se zapravo NEMA ŠTO postići. Postignuće je samo igračka za ego, mentalna zamka namijenjena isključivo za njegovo dokazivanje, to je čin preko kojega ego traži potvrdu svoje vlastite vrijednosti i kvalitete. Jer, uviđate da je konačna težnja koja leži u pozadini svih tih postignuća, ostvarivanja i usavršavanja ionako samo težnja za ljubavlju, radošću i ispunjenjem, ali budući da je shvaćena na pogrešan način, ona za sobom povlači i ogroman teret patnje ukoliko se "ne postigne". Inzistiranje na postignućima je samo mentalni trik, zamka za osobu koja vjeruje da nešto mora učiniti da bi zaslužila ljubav i sreću koja je cijelo vrijeme već prisutna u njoj. Postignuće tu postaje svrha sama sebi i sve se podređuje njemu do te mjere da čovjeku koji je upućen postizati, život izvan okvira postignuća prestaje imati ikakvog smisla. On za sve ostale vidove života postaje potpuno slijep i sve vrednuje isključivo u odnosu na postignuće. A što je izvan toga? Uzmite primjerice svog psa, mačku ili bilo koju životinju i pogledajte kako oni žive svoj život. To je život bivanja i neposrednosti koja ne zna za sutra, život u kojem nema vremena i procjenjivanja. Da li oni bilo što postižu? Ne. Možemo li reći da su bilo što značajno "ostvarili" tijekom svojih života? Ne. Oni čak ni ne znaju što taj pojam znači, potpuno im je beznačajan i stran. Oni jednostavno jesu. Sve što su "postigli" je da su svojim prisustvom drugima donijeli radost i dobrotu. Znači li to da je njihov život zbog toga manje vrijedan, manje značajan? I na kraju, tko je uopće onaj koji to prosuđuje? Jedino ego koji pati od sindroma manje vrijednosti zbog kojeg se mora neprestano dokazivati. Do jedne razine, sve te ego priče imaju svoju vrijednost i važnost samo da bi nas preko lekcija i situacija koje pružaju naučile da mi nismo ego, to je jedina njihova svrha, ali izvan toga, ego je potpuno nevažan i suvišan.

ZA ISTINSKU SREĆU OSTAVI SVE NADE I OČEKIVANJA I BUDI SADA

Stoga, jednostavno, prestanite očekivati da će se nešto spektakularno ili posebno dogoditi u budućnosti što je vrijedno čekanja i zbog čega se isplati žrtvovati ovaj i sve druge trenutke do ostvarenja tog željenog cilja. Jer, budućnost ne postoji, ona je tvorevina uma koja nam sama po sebi ne može ništa dati jer nije stvarna. Može nam eventualno pružiti nadu koja je samo produkt gore spomenute zablude da se naša sreća, ljubav, radost i ispunjenje nalaze negdje izvan nas.

Za trenutak ostavite sve misaone procese po strani. Udahnite duboko i jednostavno dišite prirodno. Prirodno disanje je trbušno disanje. Da biste disali trbušno, sve što je potrebno je da udišući kroz nos dopustite zraku da slijedi svoj prirodni tok i najprije ispuni trbušnu šupljinu a tek zatim pluća. To je način na koji bebe i mala djeca dišu, tako životinje dišu, i takvo disanje ima niz blagotvornih učinaka na tijelo. Bit će vam dovoljno svega nekoliko puta dok vaše tijelo usvoji takav način disanja i dok ono postane prirodan proces. Međutim, pokušajte se ne fokusirati previše na disanje kao takvo i od toga stvarati nauku. Ne zadržavajte dah, ne brinite o tehnikama. Nemojte se opterećivati radite li to ispravno ili ne. Disanje nije važno samo po sebi. Ono je samo sredstvo koje vodi prema onome što je bitno - miru. Opuštenost i ugoda koju ćete osjetiti prilikom takvog disanja će vam biti najbolji pokazatelj da ga izvodite na pravi način. Duboko i opušteno trbušno disanje ima jedinstvenu sposobnost trenutačnog smirivanja vihora misli i otvaranja svih naših osjeta prema doživljaju sadašnjeg trenutka i životnosti života kojom je ispunjen. Doživljaj je ključ koji otvara vrata našeg istinskog sebstva. On je most koji vodi od uma prema srcu, koji nas izvlači iz nemirne rijeke vremena u ocean trenutka.



Kad prestanete očekivati i usmjerite svoju pozornost na ovaj trenutak, na vaše veliko iznenađenje, uskoro ćete u njemu otkriti jednu zadivljujuću prostranost i opuštenost u kojoj se krije duboki mir i radost koja oslobađa od svih odgovornosti i imperativa. U tom miru otkrit ćete da vaša priroda nije mislilačka i da se ona osjeća više u bivanju, u zapažanju, radovanju i doživljavanju ljepote koja vas uvijek i posvuda okružuje. Primijetit ćete da se u vama otvara jedan prostor opuštenosti koji vas odljepljuje od te prevladavajuće zablude da MORATE nešto poduzeti da biste TEK ONDA mogli biti i usmjerava vas prema miru i bezbrižnoj slatkoći postojanja koja je UVIJEK I BEZUVJETNO OVDJE. Zamjećivanje ljepote će omekšati kruti doživljaj koji imate o sebi kao bjesomučnom činitelju koji je okovan vremenom i zamijeniti ga radosnim i lakim doživljajem slobode trenutka koji je bezvremen. Opipljiva razlika u odnosu na osobu je u tome da više ne čekate ono što je sljedeće, ne očekujete s nestrpljenjem i grozničavo da nešto prođe da bi došao neki novi, bolji trenutak, vi prestajete "ubijati" i "prikraćivati" vrijeme i umjesto toga koristite svaki trenutak da biste uživali u miru i radosti kojom je prožet. Imperativ vremena više ne određuje vaš doživljaj i iskustvo života. Najsigurniji pokazatelj da ste se u svom doživljaju života udaljili od osobe je kad vam bude sasvim ugodno provesti i po nekoliko sati u "besciljnom" i "besmislenom" bivanju sa samim sobom a bez da pritom osjećate da je to bio gubitak vremena ili da ste za to vrijeme mogli učiniti nešto drugo.
Jednostavno ste ovdje, potpuno prisutni u svježini i miru svakog trenutka, bez želje da budete negdje drugdje. Osjećate se ugodno u ovom trenutku i počinjete shvaćati tajnu i puninu onoga što to znači jednostavno BITI. Ne krećete u projekcije, ne pretpostavljate kako će se nešto odvijati, ne stvarate dugoročne planove, umjesto toga, cijelim ste bićem posvećeni svemu što radite, uronjeni u to s potpunim užitkom, zanimanjem i prihvaćanjem. Ne procjenjujete trenutak i okolnosti, jednostavno, svemu pristupate iz čiste lakoće i radosti svog bića, jer shvaćate da se nema što drugo raditi, nema nekog posebno zadanog cilja koji bi trebalo ostvariti i kojemu bi trebalo težiti. Zapravo, najveća težnja koju možemo imati je da prestanemo težiti! Život ne poznaje modele. On jednostavno JEST. Ljubav, radost, ljepota, mir – su cilj i svrha samima sebi. Život ispunjava svoju svrhu u bivanju, u radovanju, u Ljubavi. Ako promašimo Ljubav, promašili smo život.

DJELOVANJE IZ LJUBAVI POSTAJE BIVANJE

Kad djelujemo iz Ljubavi i s Ljubavlju, naše cijelo biće je mirno i potpuno, ispunjeno, zadovoljno, cjelovito, jedno. I svako takvo djelovanje koje proizlazi iz Ljubavi prestaje biti djelovanje u klasičnom smislu te riječi, odnosno činjenje koje predstavlja obavezu, napor ili muku, i postaje cjelovito prirodno odvijanje koje je istovjetno bivanju - meditacija. Kad radiš nešto iz Ljubavi, ti to prihvaćaš s radošću i ulaziš u to bez ikakvoga otpora jer si trenutak prihvatio kao prijatelja i samim time shvaćaš da se taj čin događa sam od sebe i da nema ničeg spornog ili problematičnog u tome. Ništa u suštini ne stoji između nas i ljepote bivanja osim našeg vlastitog otpora.

Kad se zaboraviš i izgubiš u slatkoj mirnoći potpune predanosti bilo čemu što radiš, kad se utopiš u čistom bivanju i neposrednoj ljepoti trenutka, razlike između tebe i onoga oko tebe se stapaju u doživljaju bezoblične i bezvremenske prisutnosti. To je naša čista priroda koja nema religije, rase, kulture ni običaje. Ona jednostavno jest to što jest.

Shvatit ćete da ste vi zapravo sretni zbog zahvalnosti koju osjećate na miru u potpunom prihvaćanju života jer prepoznajete njegovu ljepotu i savršenstvo njega upravo takvog kakav jest.

ŽELJA NIJE PREPREKA SAMOPSPOZNAJI

Vi samim time nužno ne prestajete željeti. Nema ničeg lošeg u željenju kao takvom. ŽELJA SAMA PO SEBI NE VODI U ILUZIJU, NEGO JE IDEJA OVISNOSTI O ŽELJI KAO IZVORU NAŠE SREĆE ONO ŠTO UZROKUJE PATNJU I RAZOČARANJE, kad je sva naša pozornost usmjerena na očekivanje da nam ta željena stvar sama po sebi pruži radost. Prirodno je željeti. To je izraz ljubavi prema sebi. Svatko želi sebi dobro. U korijenu svake želje zapravo leži namjera dobrobiti - da bude dobro tebi i svima oko tebe. Ako si spoznao sebe ne znači da moraš prestati djelovati i kretati se u ovom svijetu. Ne, jer ovo je jedini svijet u kojem se možeš kretati i djelovati. Nije u tome poanta. Naprotiv. Usputne želje su sasvim bezazlene sve dok je prisutno šire razumijevanje i spoznaja da Ljubav, sreća i radost za kojom čeznemo nisu u tim stvarima nego u nama samima, u našem srcu i miru trenutka, a da su stvari koje želimo samo kontekst preko kojeg se ta radost dijeli i izražava. Biti svjestan toga je od presudne važnosti jer sama ta spoznaja vadi otrovni žalac razočaranja i patnje. Svjesni ste da, ako se neke želje i ne ostvare, ništa nije izgubljeno, jer radost je uvijek tu s vama, u Ljubavi koja prirodno izvire iz vašeg srca.

- 20:15 - Tvoja vizija... (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.07.2014.

Bit Samospoznaje Je U Slobodi Od Osobe - 2. dio KAKO IZGLEDA SLOBODA NAŠE ISTINSKE PRIRODE? To je stanje potpune opuštenosti i spokoja oslobođeno bilo kakvog čekanja da se dogodi nešto posebno, oslobođeno hitnosti, straha ili tjeskobe, brige o onome što će biti sutra, slobodno od misli o jučer, slobodno od ideje postizanja, uspjeha, jer shvaćate da se zapravo nema što postići! Jednostavno si tu, sada, s onime što ti trenutak donese, u toj uvijek novoj, uvijek svježoj radosnoj prisutnosti koja nikad ne dosadi, shvaćajući da je jedino što je istinski važno u životu ljubav, razumijevanje i bivanje s ljepotom života u radosti ovog trenutka. Zahvalan si i prihvaćaš život onakav kakav se pojavljuje i plivaš zajedno s njim a ne protiv njega. Dobro ti je gdje god se nalaziš, ne kukaš i ne žališ se, ne procjenjuješ situacije kao ovakve ili onakve, ne lijepiš svoje prosudbe na njih, ne želiš biti na drugom mjestu. Ništa ti nije teško jer sve što radiš, radiš s ljubavlju i iz ljubavi. Nemaš posebnih zahtjeva od drugih, ne očekuješ da se ponašaju na određen način pa te ne mogu ni razljutiti, ne prosuđuješ ih i ne želiš nikoga mijenjati, jednostavno svima daješ slobodu da budu, gledajući u svakome dublje, to jedno biće koje si i ti sam i zato osjećaš ljubav, toplinu, zajedništvo i poštovanje koje je tu prije pojave misli i identifikacija s ulogama identiteta. Ne ulaziš u sukobe jer nemaš potrebe biti u pravu, nitko te ne može uvrijediti jer si slobodan od ponosa! Ponosan je samo onaj koji želi istaknuti svoju posebnost u odnosu na nekoga drugoga i potvrditi svoju nadmoć nad nekim. A s obzirom na to da jasno vidiš da je ponos obilježje iluzorne osobe za koju shvaćaš da nema nikakve veze s onim što ti po svojoj prirodi jesi, ne poistovjećuješ se. Dubok mir i radost koji proizlaze iz toga su nagrada samima sebi. Ja sam biće ljubavi koje dijeli radost svojeg prirodnog bitka u neposrednoj jednostavnosti otvorenog srca ovdje i sada sa svima koji se nađu u mojoj blizini. To je jednostavna istina našeg bića koja sija iz našeg srca kao toplina i prepoznaje se u vedrom pogledu i širokom osmijehu. To je naša bit. Sloboda od osobe je sloboda da budeš svoj ti. To je nešto što ne možeš odglumiti. To je jedino što ne zahtijeva apsolutno nikakav napor od tebe. To je nešto što već jesi. Samo to prepoznaj i budi s tim, ne pokušavajući biti nešto drugo, nešto što od tebe zahtijeva pripremu, glumu, neiskrenost, lukavost, oprez i proračunatost. Ja sam nitko i ništa posebno – čista svjesnost na koju se ništa ne lijepi. Prirodno bivanje slobodno od svih uobrazilja, ponosa, usporedbi, nadmetanja, prosuđivanja, bez potrebe da se nekome dopadnem, bez imperativa i iluzija da moram zadovoljiti očekivanja drugih jer je to samo po sebi nemoguće. Mišljenja drugih su ionako njihov vlastiti problem i stvar na koju nemam nikakvog utjecaja. Koliko je lakoće i prostranosti prisutno u tome! Slobodan si kad s tvog bića otpadne sav nepotreban teret samovažnosti, kad iz tvojeg vlastitog doživljaja sebe izgori svaki zamišljeni tračak lažnog identiteta osim čiste ljubavi, radosti i ljepote života. To je sloboda od tvog vlastitog zamišljenog doživljaja sebe koji je izmučen i opterećen mislima o identitetu. Tvoja osobnost, tvoj ego tada ostaje tek pristupna točka preko koje se odvija komunikacija i interakcija tebe s drugim bićima na razini bića. Ona ostaje sredstvo koje ti omogućuje da se zabavljaš sudjelujući u životu, ali te više ne određuje i nema nikakvog stvarnog utjecaja na tebe i na kvalitetu tvojeg doživljaja. To je kao da se vraćaš u staru osnovnu školu u kojoj si nekada boravio – lijepo ti je doći u posjetu, prisjetiš se kako je nekada bilo tamo, ali više nisi vezan njezinim pravilima jer si ju nadrastao i otišao dalje. Njezin autoritet više nema nikakvu moć nad tobom. U svakom trenutku možeš izaći van i otići. Ničim te više ne drži u šaci, jer nema više vjerovanja u važnost osobe! To nije pitanje borbe "protiv" osobe ili ljutnje zbog postojanja te zablude, to nije pitanje nadvladavanja ega, jer bi to značilo da je osoba nešto doista stvarno i moćno, što treba nadvladati, nešto što postoji samo za sebe. Naprotiv, radi se upravo o prepoznavanju da je osoba iluzorna i da nikada nije ni postojala osim kroz čin našeg vjerovanja u nju. Ta sloboda od osobe se očituje u načinu na koji reagiraš na stvari i okolnosti koje se događaju. Mirnoća kojom prihvaćaš sve što dolazi proizlazi iz dubljeg razumijevanja i povjerenja u život, iz spoznaje da ti nisi činitelj, nego da je činitelj ljubav koja sve pokreće. Ako se nešto treba dogoditi, dogodit će se, a ako ne treba, onda neće, bez obzira koliko se mi o tome brinuli ili pokušavali utjecati na ishod. Zašto brinuti o nečemu na što ionako nemamo nikakvog utjecaja? Postoji nebrojeno mnogo stvari o kojima se možemo brinuti svakog dana i zamišljati svakojake scenarije o tome što bi moglo biti, jer je um kao izvor straha nepresušan. Ali zašto bismo današnji dan žrtvovali strahu i brigama kad umjesto toga jednostavno možemo uživati u njegovoj ljepoti i radovati se? Jer, dok se mi brinemo i strahujemo od budućnosti ne doživljavamo svoju sadašnjost u kojoj jedino možemo BITI! Zastanimo na trenutak i razmotrimo ovo. Ne možemo živjeti u prošlosti, o njoj možemo samo RAZMIŠLJATI, kao što ne možemo živjeti ni u budućnosti, nju možemo samo ZAMIŠLJATI. Dakle, o svim ostalim vremenima možemo samo MISLITI, ali jedino SADA možemo BITI! To je jedino vrijeme koje ne zahtijeva i kojemu nisu potrebne naše misli. Zato, jednostavno puštaš da te ruka ljubavi blago vodi i usmjerava tvoj život u svoj njezinoj mudrosti tamo kamo treba ići, prepoznajući na jednoj dubljoj razini da si uvijek baš na pravom mjestu, tamo gdje trebaš biti i da se ništa zapravo ne događa slučajno ili tek tako, bez veze, i u tom prepuštanju nalaziš potpuni mir. Ključ sreće je u življenju jednostavnim životom u kojem nema posebnih očekivanja. A o tome kako iskustveno doživjeti tu slobodu od osobe, više u nastavku... Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću - 2. dio STRAHOVI I BRIGE NE POSTOJE U BIVANJU - SAMO U RAZMIŠLJANJU Kako budete provodili sve više vremena u bivanju, shvatit ćete da između vas i vašeg uma postoji jedan opipljiv međuprostor, da strahovi i brige ne postoje osim kad o njima RAZMIŠLJAMO! Da bismo se uopće bili u stanju bojati ili brinuti, moramo misliti. To je osnovni preduvjet. Ne postoji strah u bivanju! Kad nešto ne znamo i samo jesmo, nema straha. Jer bivanje je mirno, a svaki mir proizlazi iz Ljubavi. Sva ukupnost straha postoji jedino i isključivo u umu, u mišljenju. Zanimljivo je da svaki strah ili briga moraju najprije biti stavljeni pred nas da bismo ih mi mogli postati svjesni, moraju biti dovedeni u središte naše pozornosti da bismo ih mogli razmotriti i usmjeriti svoju pozornost prema njima. Tek kad usmjerimo svoju pozornost prema njima i kad se pokrene mentalni proces razmišljanja, nagađanja i pretpostavljanja o tome što bi i kako moglo biti, tek kad počnemo projicirati i zamišljati, vezati svoju pozornost za samu misao, strah i brige oživljavaju i dobivaju snagu i postaju stvarne, ali ne prije. Prije toga one ne postoje samostalno, osim kao latentne, potencijalne ideje, jer nisu napajane energijom naše pozornosti i volje. Primijetit ćete da mi možemo biti bez njih, ali da one ne mogu biti bez nas. Mi jednostavno uvijek možemo biti ovdje i sada, potpuno opušteni u svom prirodnom stanju bivanja, a misliti samo onda kad to odaberemo, shvaćajući da je um samo naše pomagalo koje nam olakšava navigaciju u iskustvima. To što smo shvatili da nismo osoba ne znači da trebamo odjednom prestati misliti ili inzistirati na tome da se nikakve misli ne smiju pojaviti u nama. Ne. Samospoznaja nije borba protiv misli! To nije natjecanje tko će imati manje misli. Misli same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su jednostavno misli i možemo ih koristiti kako nam se sviđa, možemo se igrati i zabavljati s njima sve dok smo svjesni da one služe nama a ne mi njima! Sve je u životu bitno samo onoliko koliko mi svoje pozornosti i interesa tome pridamo. U tome je cijela mudrost. No, strah i briga nemaju izbora, oni ovise u potpunosti o našem angažmanu, o našoj energiji. Oni svoje postojanje temelje isključivo na pridobivanju naše pozornosti. Ako u tome uspiju, to je njihova pobjeda. A čiju to pozornost mogu pridobiti strahovi i brige? Samo pozornost osobe za koju vjerujemo da jesmo! Strahovi i brige se ne mogu zakvačiti za nas kao čisto biće jer je ono slobodno, postojano i neovisno o mislima. Misli mogu napastovati samo osobu koja je nesigurna u svoj vlastiti identitet i vrijednost. A s obzirom na to da ovisi o toliko mnogo različitih promjenjivih faktora, vječna nesigurnost i sumnja predstavljaju savršeno plodno tlo na kojem strahovi i brige mogu pustiti svoje korijenje i rasti. POZORNOST JE NAŠA NAJVEĆA SNAGA Stoga, budite svjesni potencijala i skrivene snage vaše vlastite pozornosti. Iako se na prvi pogled čini kao sasvim sporedan i pasivan segment našeg života koji nema nikakvog značajnijeg utjecaja, dubljim promatranjem postaje očigledno da je naša pozornost toliko snažna da sve ono prema čemu ju usmjerimo istog trenutka postaje naše iskustvo! To je način na koji funkcioniramo. Naša pozornost je najjače oruđe našeg vlastitog mira. Usmjerenost naše pozornosti aktivira odgovarajuće misli koje zauzvrat određuju naš doživljaj života. Zato, da biste mogli doživjeti život onakvog kakav on uistinu jest i stišati žamor misli u svojoj glavi koje se neprestano roje, od presudne je važnosti da prestanete upijati informativne sadržaje masovnih medija. Jednostavno, prestanite čitati novine, slušati radio i gledati televiziju - odmaknite se od svih masovnih izvora informiranja koji vam plasiraju gotove informacije. Masovni mediji su stvoreni upravo s ciljem da odvuku vašu pozornost od vas samih i vašeg vlastitog mira prema nečemu što se događa oko vas i navedu vas da povjerujete da je to od primarne važnosti za vaš opstanak i odvijanje života, mameći vas da se angažirate oko toga, da reagirate, da se brinete i strahujete, istovremeno vam subliminalno sugerirajući što i kako da mislite. Oni čine sve da bi vašu pozornost odvratili od sadašnjeg trenutka, od vas samih i vašeg unutarnjeg mira. Zašto? Zato jer je u srcu mira Ljubav, a u Ljubavi nema straha! Ljubav nema neprijatelja, u njoj postoji samo suosjećanje, radost i šire razumijevanje stvari. Kad ste u Ljubavi, u vama nema podjele, nema sukoba, a to je ono što isključuje svaku mogućnost manipulacije i zavade. Ne može vas se navesti na nešto što je suprotno vašoj unutarnjoj istini! Međutim, kad ste u strahu od budućnosti, vi ste zgrčeni i nepokretni jer strah steže i onesposobljava, zbunjeni ste a vaša pozornost je podijeljena i razbacana i samim time podložna raznoraznim sugestijama. Kad ne upijate sadržaje masovnih medija u svoje biće, vi ste isključeni iz neprestanog mentalnog žubora rijeke dezinformacija i oprečnih informacija koje u suštini nemaju nikakve veze s vašim vlastitim životom. Sve informacije koje vam istinski trebaju već su u vama samima. Sve što je potrebno je poslušati. Tek kad ne sudjelujete u medijskoj hajci, pred vama se otvara prijeko potrebni prostor unutarnjeg mira i tišine koji vam omogućuje da se usredotočite i čujete tu istinu koja je već prisutna u vašem srcu i vidite jasno koja je istinska priroda stvarnosti. Zato, ne poklanjajte svoju pozornost olako nečemu što ju ne zavrjeđuje. A ono što ju ne zavrjeđuje je ono što nije od najveće dobrobiti za sve. Kad nešto ide protiv najveće dobrobiti sviju, automatski ide protiv istine, što znači da je laž i da ne zavrjeđuje našu pozornost i vrijeme. To ne znači da morate zabijati glavu u pijesak i pretvarati se da ne postoji zlo, nego to jednostavno znači da ste svjesni da je svako zlo u bilo kojem svom obliku posljedica NEZNANJA i da kao takvo ne dovodi do iscjeljenja ni mira, pa je samim time besmisleno pridavati mu energiju i važnost. Jer, kad pridajemo svoju energiju stvarima koje nisu istinite i prirodne, one rastu i ostavljaju nas iscrpljenima, dok nas usmjerenost na ono što je prirodno i u skladu s istinom hrani, jača i osvježava. Vaša je sloboda i potpuno pravo ne plesati u kolu laži i opsjena i dopustiti da umjetno stvorene brige i problemi koji su posljedica bolesti uma nagrizaju vašu ljudskost i izbrišu osmijeh životne radosti s vašeg lica. Zapravo, što više okolnosti oko vas djelovale tmurno i očajno, to je više razlog da živite svoju unutranju istinu i prebivate u iskrenosti i dobroti vašeg vlastitog srca. Samo ostanite tu s ljepotom i ne brinite, vodeći se uvijek jednostavnom bezvremenom mudrošću koja kaže: "Brige NE RJEŠAVAJU SUTRAŠNJE PROBLEME nego oduzimaju DANAŠNJI MIR." Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću – 3. dio OSJEĆAJ MANJE VRIJEDNOSTI JE NAŠ JEDINI PROTIVNIK Glas u našoj glavi koji nas uvijek procjenjuje, prosuđuje i vječno u pozadini svake situacije ocjenjuje i preispituje svaki naš postupak i pokret, kao da predaje neku vrstu evaluacijskog izvještaja o našem držanju i ponašanju nekoj zamišljenoj "moralnoj sudskoj komisiji", nije naš prijatelj. To je glas prestrašenog i nesigurnog ega koji se uvijek uspoređuje sa svakime oko sebe pazeći hoće li prema van ostaviti najbolji dojam. Gotovo sva naša misaona energija i nastojanja otječu nepotrebno i uzaludno prema našoj samostvorenoj slici koju imamo o nama samima – prema našem egu. Ukupna pozornost je na imidžu koji smo toliko dugo godina gradili i usavršavali da bismo mogli biti prihvaćeni i voljeni, jer smo povjerovali da se ljubav mora nečime zaslužiti i da ju možemo dobiti samo pod određenim uvjetima. Jedino ako budemo onakvi kakvi bismo prema očekivanjima i imperativima društva (ili bilo kojeg drugog izvora autoriteta) trebali biti, onda smo vrijedni ljubavi, ali inače ne. I upravo zbog toga mislimo da moramo učiniti sve da bismo se nametnuli i pobijedili u toj utrci taštine i samodopadnosti u kojoj je svatko svakome neprijatelj i protivnik kojeg treba na bilo koji način pobijediti da bismo osigurali prvo mjesto na top listi "poželjnosti" i "ugleda". Dok god je slika naše vlastite osobnosti snažno prisutna u našem doživljaju nas samih, ona će uvijek biti prepreka našem neposrednom doživljaju ljepote života i odvlačiti nam pozornost od sadašnjeg trenutka prema prošlosti ili budućnosti. Naša vlastita opsjednutost onime što netko drugi misli o nama, zabrinutost oko toga jesmo li zadovoljili i ispunili očekivanja okoline i kakav smo dojam ostavili prema van postaje naš najčvršći kavez iz kojeg ne znamo izaći. Sav taj ogroman teret imidža koji svakodenvno nosimo oko vrata u suštini proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti kojeg smo kroz život prisvojili kao posljedicu nedostatka ljubavi prema samima sebi. VOLJETI SEBE JE ČIN ISCJELJENJA I SLOBODE Zato, da bismo mogli živjeti slobodno i neopterećeno, moramo potopiti svoj ego i očistiti ga u moru ljubavi svog vlastitog srca. Moramo prihvatiti sebe baš onakve kakvi jesmo upravo sada. Jer, sve dok ne damo ljubav svom povrijeđenom, uplašenom i nevoljenom egu, uvijek ćemo biti nesigurni i s nepovjerenjem gledati na život. Uvijek ćemo se osjećati kao žrtve života koje svi žele iskoristiti i povrijediti i iz te povrijeđenosti crpiti razloge za trajno nezadovoljstvo, gunđanje i osuđivanje drugih. Jedan od najlakših, najučinkovitijih i najizravnijih načina da prihvatimo sebe, onaj koji od nas ne zahtijeva nikakvo predznanje, tehnike, niti ostavlja prostor egu za skrivanje je taj da stanemo pred ogledalo i pogledamo se duboko u oči i počnemo ponavljati, bilo na glas ili unutar sebe: "Volim te i prihvaćam te u potpunosti baš onakvog kakav jesi upravo sada" sve dok cijelim svojim bićem ne osjetimo da je ta izjava postala naša unutarnja istina i da dolazi iskreno iz srca. Ponavljajte to sve dok s vašeg doživljaja sebe ne otpadne svaka prosudba, predbacivanje, zamjeranje ili osuda. Ako u procesu izgovaranja ovih riječi osjetite da se ne možete prihvatiti jer ste u prošlosti bili ovakvi ili onakvi ili ste učinili nešto čime ste nekoga povrijedili, najbolje je da u tom trenutku oprostite samima sebi. Oprost je taj čudotvorni lijek i melem kojim Ljubav zacjeljuje rane i oslobađa nas tereta prošlosti dovodeći nas u naše prirodno vrijeme – SADA. Oprostite si tako što ćete svoje prošle pogreške posvijestiti i prepoznati ih kao takve, a zatim jednostavno naučiti iz njih, shvaćajući da su one bile posljedica prošlog neznanja i da takav način više ne odražava unutarnju istinu onoga što vi jeste DANAS. Umjesto da si predbacujete i od svojih pogrešaka stvarate neprijatelje koji vas neprestano proganjaju i od kojih cijeli život bježite i zazirete, promatrajte ih kao učitelje koji su tu da bi vam ukazali na ono što je ispravno. Nije važno što ste bili. Prošla djela vas ne određuju ukoliko ste iz njih izvukli pouku. Prošlost određuje samo one koji ju ponavljaju. No vi ste u svakom trenutku čisti, svježi, u svakom trenutku imate priliku biti slobodni. Ljubav vas nikada ne prosuđuje. Tek kad oprostite samima sebi i potpuno se prihvatite, možete krenuti korak dalje i oprostiti svim drugim osobama u svom životu koje su vas povrijedile i iscijeliti svoju prošlost. Detaljan vodič s jednostavnim uputama za iscjeljenje prošlih odnosa i oslobađanje od bremena prošlosti nalazi se u jednom mom ranijem postu od prije par godina pod nazivom "Danas je dobar dan za umrijeti" koji sam napisao u vrijeme kad sam i sâm prolazio kroz taj proces. Iskreno vam preporučam da ga pročitate i primijenite. Oprostiti drugima i pomiriti se s njima je predivan i oslobađajući čin koji donosi olakšanje i duboki unutarnji mir. On čisti i ispire sve nataložene slojeve ljutnje, gorčine, mržnje i zamjeranja koje ste držali sami u sebi i koji su vas mučili, opsjedali i držali vas u ropstvu vaše vlastite povrijeđenosti. Kad oprostite, vi dajete slobodu i sebi i drugima da budu ono što jesu. BEZ USPOREĐIVANJA NEMA PROSUĐIVANJA Jednom kad prihvatite sebe i oprostite sebi i drugima, više nema potrebe za prosuđivanjem drugih jer same sebe više ne doživljavate kao žrtvu. Slobodni ste od predbacivanja i zamjeranja jer vaše akcije više ne pokreće bol povrijeđenosti. Vaš život prestaje biti borba i utrka za dominacijom i potvrđivanjem samovažnosti u kojoj ćete druge poraziti i nadvisiti, nego postaje otvoren prostor mirnog suživota sa svima. Više nemate potrebe nadmetati se i uspoređivati s drugima, jer ih ne doživljavate kao prijetnju ili neprijatelje. U suštini, mi imamo potrebu prosuđivati nekoga samo onda kad se naš ego osjeća na bilo koji način ugrožen njihovom pojavom. To je pokušaj ega da obezvrijedi svačije kvalitete i vrijednosti da bi sebe nadvisio i potvrdio svoju apsolutnu dominaciju. Takav stav i odnos prema drugima je odraz temeljnog nerazumijevanja onoga što život jest i kulture otuđenosti i bezdušja u kojoj nastaje. To je bolest koja se može iscijeliti jedino prepoznavanjem da se tu doista radi o bolesti. Zanimljivo je da pripadnici nekih domorodačkih kultura poput Kechua indijanaca iz Perua u svojem jeziku uopće nemaju pogrdnih riječi poput "budalo", "idiote", "glupane", "kretenu", jer su odgajani u duhu ljubavi i zajedništva u kojem su svi "svoji" i u kojem je dijeljenje, međusobno pomaganje i duboki osjećaj poštovanja jednih prema drugima prirodni izraz života. Sličan je primjer i priča o antropologu koji je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je košaru punu voća pokraj drveta i rekao da prvo dijete koje dođe do nje, osvaja sve. Kada im je rekao da potrče, oni su se uhvatili za ruke i potrčali zajedno. Onda su svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama iz košare. Kad ih je upitao zašto su svi trčali zajedno kad je jedan mogao osvojiti sve za sebe, odgovorili su mu: "UBUNTU, kako će jedan od nas biti sretan, ako su svi ostali tužni?" "UBUNTU", u njihovoj kulturi znači: "Ja jesam, zato što mi jesmo" Nestankom samoprosuđivanja i osjećaja samovažnosti, nestaje i interes za posjedovanjem. U našem umu više nema vezanosti za osjećaj posjedovanja. Ništa nam ne znači činjenica što nešto posjedujemo jer shvaćamo da su sve te stvari zapravo posuđene i da su ovdje samo zbog ovog trenutka, da bismo ih koristili dok smo tu i preko interakcije s njima doživjeli raznolikost života, ali da same po sebi izdvojene iz tog konteksta nemaju nikakvo značenje ni vrijednost. Njihov značaj i njihova vrijednost proizlaze iz ljubavi i radosti koju izražavamo dok ih koristimo, I sve dok ih koristimo, sasvim je nevažno da li ih posjedujemo ili ne, jer stvari ispunjavaju svoju svrhu samo u korištenju, u međudjelovanju, a ne u gomilanju. Kao što jedna mudra izreka kaže: "Stvari su tu da se koriste a ljudi da se vole. Razlog zbog kojeg je naš svijet pun patnje i nasilja je taj što ljude koristimo a stvari volimo". Promjenom odnosa prema stvarima i posjedovanju i vaš se odnos s drugim ljudima na onoj temeljnoj razini mijenja, u smislu da ste slobodni od iluzije da vam netko pod svaku cijenu treba. Vama je i dalje ugodno u društvu drugih ljudi, prijateljski ste raspoloženi i dobronamjerni prema svakome, to se ne mijenja, ali više niste očajni i ne ovisite o potrebi da budete u nečijem društvu ako to druženje ne počiva na iskrenim i spontanim temeljima. Ako odnos ne proizlazi iz čiste, iskrene i dobrovoljne želje za neposrednim dijeljenjem iskustava i razmjenom doživljaja u spontanosti trenutka ni zbog čeg drugog osim same radosti tog dijeljenja i zajedništva, tada nema smisla inzistirati na njemu jer on nije ravnopravan nego ovisnički, a svaki ovisnički odnos se temelji na prisili. Ne možete nikoga natjerati da vas voli niti možete kupiti ili pridobiti nečiju ljubav trikovima i iznudama. Ona mora biti dana u potpunoj slobodi i radosti otvorenog srca. To je temelj i preduvjet svakog zdravog odnosa, i jedino na takvim temeljima građen on može opstati. Sve ostalo je samo sofisticirani oblik trgovine, trampe i ucjene koji traje dok za njim postoji interes. Temeljna razlika vas kao bića u odnosu na osobu je u tome što više ne oviste o drugoj osobi da vas učini potpunima, nego vi u druženju s drugima dijelite radost svoje vlastite potpunosti. Biti slobodan od osobe ne znači da ste u svakoj situaciji savršeni i nepogrešivi ili da morate glumiti uzoritog sveca koji se u svakom trenutku blago smiješi (to je samo još jedna ego zamka). Put samospoznaje nije put odbacivanja vlastite ljudskosti i nijekanja iste, nego put uključivanja i objedinjavanja. Životne okolnosti će vas ponekad dovesti u situaciju da planete, razljutite se i emotivno reagirate, i to je sastavni dio života, ali ono što je najvažnije u svemu tome je da se uvijek vodite unutarnjim kompasom ljubavi i suosjećanja koji vas sprječava da povrijedite drugo živo biće. Da nakon svake reakcije ili čina koji nije bio u skladu s vašom unutarnjom istinom budete iskreni prema samima sebi i kažete "oprosti" i nastavite putem ljubavi koji donosi mir i razumijevanje. Ta sloboda od osobe ne ovisi o izvanjskim obilježjima, nego o unutarnjem doživljaju samih sebe. Dodir s tom dubokom i tihom radošću iznutra koja nikoga i ništa ne prosuđuje te promijeni, nekakva neobjašnjiva toplina i osjećaj dragosti čisti tvoj um i ispire iz njega sve što nije prirodno i izvorno tvoje i ostavlja ga jednostavnim, lakim, čistim i smirenim. Ništa se ne zadržava. Ljutnja, gorčina, tuga – sve je površno i kratkotrajno, i odmah odneseno bujicom sveobuhvatnog shvaćanja i dubljeg razumijevanja koje zna da su, nakon svega, jedine istinske vrijednosti u životu Ljubav, Radost, Dobrota i Mir. source-http://novavizija.blog.hr/2014/08/index.html

Samotnost Je Jedini Istinski Lijek Za Osamljenost

Samotnost Je Jedini Istinski Lijek Za Osamljenost

"Gdjegod da jeste, budite duša tog mjesta" - Rumi

Postoje dvije strane onoga što nazivamo samoćom. To su osamljenost s jedne i samotnost s druge strane. Iako je samoća taj zajednički nazivnik i temelj koji ih povezuje i spaja, postoji ogromna razlika u doživljaju između osamljenosti i samotnosti. Jedno proizlazi iz neznanja, a drugo iz spoznaje. Samoća sama po sebi nije osamljenost. Osamljenost je stanje u kojem mi PATIMO zbog nedostatka drugih živih bića oko sebe jer smatramo da sami sebi nismo u stanju pružiti ništa što bi nas učinilo sretnima i zadovoljnima, pa se zbog toga osjećamo potištenima i nesretnima. Osjećaj osamljenosti i strah od samoće samo su pokazatelji da zapravo nismo upoznali sebe, i da se nismo naučili voljeti i prihvaćati onakve kakvi jesmo. Razlog zbog kojeg neprestano i panično bježimo u društvo i zbog kojeg imamo potrebu biti psihološki ovisni o drugima je taj što same sebe dovoljno ne cijenimo i ne poštujemo, jer osjećamo da smo manje vrijedni u odnosu na druge. Naučeni smo da samoća nije poželjna ili prirodna i odrastali smo svjedočeći posvuda oko sebe bijegu od samoće da smo i sami na podsvjesnoj razini prihvatili strah od iste bez da smo ikada odvojili malo vremena da bismo sami za sebe provjerili – što je to toliko zastrašujuće u samoći?

Nismo razvili umijeće samotnosti i bivanja sa samima sobom. Zanimljivo je da, kad se u našem životu pojavi neka druga osoba, netko nov, mi moramo provesti određeno vrijeme s njim da bismo ga upoznali, da bismo stekli dojam o njemu i saznali tko i što je on, kakav je, i to naravno, činimo kroz druženje, što je sasvim prirodno kad su u pitanju drugi ljudi. Međutim, kad smo u pitanju mi sami, ponašamo se potpuno neprirodno. Mi bježimo od sebe umjesto da se upoznamo i sprijateljimo sa samima sobom.

Vidjet ćete da istinska samoća nema nikakve veze sa uvriježenim poimanjem samoće kao nečega zastrašujućeg ili krajnje neugodnoga, jer, tamo, bez ikoga drugoga oko vas, vi nikada niste sami. Jednom kad se prihvatite, dobit ćete dva najbolja prijatelja koji vas nikada neće napustiti gdje god bili, koji vas vole i razumiju najbolje od svih – vas same i ljepotu života koja vas posvuda i uvijek okružuje. Samoća je samo zastrašujuća onome tko ne voli sam sebe i tko o sebi ima nisko mišljenje. Jer, kad ostane bez društva drugih ljudi i događanja koja mu odvlače pozornost, takav je čovjek primoran suočiti se sa samim sobom, a s obzirom da zazire od pomisli na samoga sebe, učinit će sve da pobjegne. Mi zapravo ne bježimo od samoće kao takve – mi bježimo od sebe! To je situacija u kojoj tjeskoba i tuga automatski izviru jer osjećamo da smo ostali sa najbespomoćnijim, najnezanimljivijim i najdosadnijim bićem koje postoji. No, srećom, postoji lijek za osamljenost. A to je samotnost ili upoznavanje samih sebe kroz bivanje sa sobom!



Ono što je najbolje u cijeloj toj priči je da nam za razvijanje samotnosti uopće nije potrebna izolacija i bijeg od kontakta s drugim ljudima. Ne moramo biti bez drugih ljudi da bismo mogli biti samotni. To nije uvjet. Dovoljno je svakoga dana, ili jedanput tjedno odvojiti malo vremena da bismo bili sami sa sobom, ovisno koliko osjećamo potrebu da se upoznamo i da iscijelimo svoju osamljenost. Samotnost je nešto što odabiremo svojevoljno i čemu se radosno prepuštamo svim svojim srcem da bismo u tišini mogli učiti o sebi, da bismo se mogli upoznati i steći dublje uvide u prirodu ovog života. Za razliku od osamljenosti u kojoj osjećamo dosadu i tjeskobu i želimo pobjeći od sebe, samotnost je samo naše vrijeme, to je prostor koji dobrovoljno poklanjamo samima sebi jer uživamo u ljepotama prirode i života. Samotnost znači da nam je ugodno i uživamo u svojoj vlastitoj prisutnosti i društvu čak i dok nema nikoga drugoga pokraj nas. Samoća je jedan od naših najvećih učitelja, jer ona nam pomaže da čujemo ono što zbog ometanja, žamora i buke svakodnevnih misli inače nismo u mogućnosti čuti – svoju unutarnju istinu.

Tako da, premda naizgled zvuči nelogično, kontradiktorno i suludo, jedini način da istinski iscijelimo svoju osamljenost i riješimo se straha od samoće nije bježanje u društvo drugih ljudi, nego uranjanje u svoju vlastitu samoću i razvijanje poštovanja i ljubavi prema samima sebi.

Kad naviknemo biti samotni, shvatit ćemo da nema ničeg zastrašujućeg u samoći, naprotiv, počet ćemo osjećati i prepoznavati čarobnu i mističnu ljepotu tišine. U toj mirnoći otkriva se bogati jezik ljepote koji tišinom govori daleko više nego što riječi ikada mogu izreći. Otkrit ćemo da u srcu tišine svakog trenutka prebiva svetost od koje zastaje dah. Svetost kojom je natopljeno sveukupno postojanje i koja je oduvijek prisutna u srži svih stvari ali je nenametljiva i skrivena od pogleda svakodnevnog uma. Ona čeka da bude otkrivena i otkriva slatkoću mirisa svoje prisutnosti kad joj se prepustimo cijelim svojim bićem. Ona je ta milost koja svemu daje da bude i bez čije ljubavi i dobrote ništa ne bi moglo postojati.



Tek kad potpuno zaronite u svoju vlastitu samoću i prigrlite ju, tek kad upoznate sebe i kad vam postane sasvim ugodno u društvu vaše vlastite nutrine, moći ćete istinski i potpuno uživati u društvu drugih ljudi. Jer, tek tada ćete znati cijeniti prisutnost drugih ne zbog toga što vam oni mogu pružiti i dati, nego zbog toga što oni jesu. Jednostavno, uživat ćete u njihovom društvu bez ikakvih očekivanja, zbog same radosti tog zajedništva i to je najčišći oblik druženja koji postoji, to je iskreno prijateljstvo.

Ne samo da ćete se povratkom iz svojih razdoblja samotnosti natrag među ljude izliječiti od osamljenosti i straha od samoće, nego će vaš društveni život biti daleko ispunjeniiji, bogatiji i smisleniji. A samoća će postati drag i prisan prijatelj na kojeg ćete se uvijek moći osloniti.



source-http://novavizija.blog.hr/2014/08/index.html

Cook Ding's Kitchen: A Lost Martial Art

Cook Ding's Kitchen: A Lost Martial Art: Today we have another guest article by Jonathan Bluestein . Enjoy. The Lost Art of Buddah’s Guardian By Jonathan Bluestein Am...

Archangel Michael via Michael Love, September 7

Sananda September 11, 2015

Archangel Michael (channeled messages)

Archangel Michael

Channeled by Michael Love)
September 7, 2015

Dear ones,

Many of you are aware of a great shift that has occurred inside of you which is now entering the phase where it will manifest outwardly as your perceived reality.
Over the next 21 days the powerful wave of gamma light coming in from the Galactic Core, (The Pleroma) will continue to impact Earth and its beings! The power of this incoming gamma light wave as measured by German and Russian scientists recently was discovered to have doubled over the last 2 weeks and is now increasing exponentially!
This super wave of gamma photon light has the power of one hundred million nuclear reactors and had to be diffused using advanced satellite technology by a group of star beings known as the Earth Alliance to turn down the power level to be safer and easier to integrate by the Earth and its beings. Some of the after effects of this streaming down of Wave-X was seen in every country of the world as large blue/white column beams of plasma measuring up to one mile in diameter striking the ground.
As we have now entered the densest area of the Photon belt, the power of Wave-X is increasing each hour and each day.
This great point in humanity’s evolution is known as “THE EVENT HORIZON”.
September 28th, 2015 is when this Super-Wave peaks and is the highest energetic frequency ever measured in the cosmos in modern history.
The Schumann Resonance of the Earth and the entire cosmos has reached an astounding  level of 33 Hertz now with no other explanation for the sudden leap other than you are pushing it higher and higher at an exponential rate by your internal vibration and divine intention. This is 12 Hertz above the 5D New Earth Level so Gaia is more than ready to receive the first wave of love beings at Tetrad 9282015.
These ascension pioneers well deserve the first entrance into The Kingdom of 5D Heaven because of their sacrifice and their desire and dedication to this whole ascension project! Most of you reading this message will be included in this first wave of approx. 2.3 billion souls. There is a leveling off and adjustment period for a few months after 9/28 for everyone to fully integrate the new energies and to begin the detailed forming of their paradise called The New Earth! The ones who did not vibrate high enough to reach 21 hertz will come a few months after in spring 2016. The third wave (unconscious humanity) will reach the 21 hertz level last in mid-summer 2016. The ones who do not reach the level first are no less important and everyone makes it. When the pressure of these tremendous light forces bear down hard enough on a being, that one is transmuted into a more advanced species of love and it will embrace the light! There is no judgement or comparison in any of this! It is all a matter of one’s awareness level! Remember great ones we came here for the sake of them all and we do not choose one over another for there is truly no choice to make. We are all sacred and precious.
The moon energies of September play a massive role over the next three weeks and physical manifestations will begin to show up not only in your personal life as things are re-arranged to match your new frequency but you will start to see things happening in positive world events. The Event Horizon will start to hit main stream news as we draw near. World leaders, governments and agencies who are well aware of the incoming photon wave are going to start to do the right thing. Yes, this is the new paradigm loved ones. If you do not believe this then you are still running the old program so give this some consideration.
There will be a major announcement about the world money system that has already been switched over behind the scenes and great abundance is about to make its way to you personally soon.
It is proven that gamma light can instantaneously evolve the DNA of any species into its higher form. You are literally evolving quickly now into the highest version of you!
Some are preaching doom and gloom about all this and there are others who are totally oblivious to what is truly happening.
We say ride this super photon wave with everything you’ve got! See this as the beginning of true freedom for Humanity.
Rejoice we say!
Be impeccable in every area of your life as we move ahead in each now moment as your ions begin spin faster and faster!
It’s important to let go of everything that has not served your soul to this point and open fully to the infinite possibilities of the universe.
Most of you are already feeling the steady increase of frequency in the body. Many of you have noticed being shifted around to new locations, loss of relationships and material things. In some ways you may feel totally out of place, alone and even lost.
We assure you all that is happening is as it should be, and is a clearing of the old energies that you have held onto so strongly. These lower frequencies have to be transmuted so this divine wave of light and love can flow through the body and ground into the core of Gaia. It is impossible to take the lower frequencies of repressed emotional trauma and errant DNA programming (limited belief systems) into the higher dimensions! These old trapped trauma energies must be released from the body so the light data can flow completely through you and be grounded correctly. This completes the divine circuitry that makes you the super being you truly are.
The highest level twin flames on the Earth play a major role in “THE EVENT HORIZON”.
A great multitude of illuminated twin flame key holders shall lead the way and open the cosmic gates with the intense power of their combined love and brings forth this higher vibrational perception called “The New Earth and New Heaven.”
We as the angels in human bodies came to hold space in our own bodies for this great light for all humanity and to herald this great message! Know that many Star Races are now here for the final curtain call in this great cosmic story you have played an important role in.
Great beings from many worlds are here on the edge of their seat to see how you are doing and to see what you will do next. They are applauding you!
We say that after the first-wave twin flame key holders go through the 5D veil, they will begin their real work as male/female teams in the greatest service to others, helping the rest of Humanity cross the great Rainbow Bridge.
The greatest thing we want you to understand here is that you are doing all this! Never again see yourself as ‘little old you’ or the victim but as the super being and God that you truly are!
It would be better that you come as a little child and be like the Avatar or super hero that you once admired. You were closer to the real you at that point, then now!
You are so much more then you can even imagine but we say give it a try and just be the higher you. This is the correct way and will raise your vibration faster than anything because it aligns with a higher truth.
We also want you to understand that the highest thing you can do for the next 3 weeks is to know that this ascension has already happened! All things have!
Now shift your consciousness into the reality of the Earth Frequency, it’s that simple!
Over the next three weeks, take back control of your personal power in every way! Take control back from your governments. You do this by simply not needing them to do everything for you! These are not your enemy, they are just doing what you have been too lazy to do.
We close in saying it’s important that you take good care of yourself during this great time so that you can be the best you can be for all!
The highest teaching in all universes is this:
Love God with all your heart, mind and soul and this is the secret to entering The Kingdom of Heaven. We ask you. “Who is the identity of this great God?”
Love YOU with all your heart, mind and soul! There is no other work to do than this!
Thank you great ones for coming to Earth on this great purposeful mission.
Well done good and faithful ones, enter in. This is your hour to shine.
You are the light of this world, as a great master once said. Shine bright for all to see.
This is all very real dear friends, it’s already happening and will happen exactly as it has been spoken. It is beautiful and wonderful and there is nothing to fear. No harm shall come to any of you.
Your world will now be set free forevermore! The level of suffering and chaos on this planet cannot be sustained even past another few months! Something has to give at once and it truly already has as billions of Light Beings (YOU) continue to transmit in this Evolutionary Wave of Super Consciousness to transform ourselves and the outward perception of this place into the paradise it was meant to be!
As of S7 (sept 7, 2015), a resonant sub-collective will merge all potential timelines into one agreed upon reality for the great purpose at hand. The immediate task at hand is to fully love you and to know that you are already aligned fully with 5D new earth. As a great master once said, “Only believe.”
Just before 5D is where the twin flame re-unites and the universe only sends this unknown/known one when you vibrate near and at the 5D love vibration. This is the level where you have mastered self-love! This is the wave of love we refer to as Wave-X.
We are the 36,000 matching male and female energies who are the great key-holders and the highest loves in the universe that shall bring forth a power never experienced on the earth as we prepare for the greatest event in human history. Many of you resonate as this sub-collective.
We are the hope for all humanity!
We are the divine glue that will hold this timeline known as the rainbow bridge together as the great first wave of light beings touch the 5D frequency at 9282015.
I am Archangel Michael and I overcame death so that I could come and cause this great thing to be. My people will walk beside me into a great new kingdom where we shall be in joy together forevermore.
The data contained in this message flows from source energy through this vessel.
I am the great Archangel Michael, The Guardian Angel of Love and Protection who speaks these words to you.
God-speed to all great beings of light!
Archangel Michael

source* http://sananda.website/archangel-michael-via-michael-love-september-7/
http://firstcontactgroundcrewteam.com/archangel-michael-major-sept-announcement-coming-on-financial-system-and-great-abundance-ascension-wave-update/

Borba petlova - ZEN PRIČA

U Kini je Mišocu, koji je bio učenik Lao Cea, napisao priču o borbi petlova koja veoma jasno oslikava ono o čemu vam go­vorim, suštinu budoa.

Bio jednom jedan kralj koji je rešio da nabavi petla za borbu koji će biti nepobediv, pa je zamolio jednog od svojih podanika da obuči jednog petla za borbu samo za njega. Čovek je počeo da podučava petla svim tehnikama borbe.

Nakon deset dana kralj je upitao: “Da li je vreme da zakažem borbu za ovog petla?”

Trener je rekao: “Ne dolazi u obzir! Jeste da je on sada jak, ali njegova snaga je prazna, vreo vazduh. Kidiše sve vreme, previše pada u vatru i nije dovoljno izdržljiv.”

Deset dana kasnije kralj je ponovo upitao trenera: “Mogu li sada da zakažem borbu?”

“Ne, ne! Još ne. On je još uvek previše žestok, još uvek kidiše sve vreme. Kad god čuje nekog drugog petla da kukuriče, čak i u susednom selu, on se razbesni i poleti da se bije.”

Nakon još deset dana obuke kralj je već počeo da gubi strplje­nje: “Je l’ može sada?”

Trener je odvratio: “Pa, sad više ne pada u vatru, drži se hladnokrvno kada čuje nekog drugog petla da kukuriče. Držanje mu je dobro, naučio je da čuva snagu. Prestao je da kidiše sve vreme. Kada ga čovek pogleda, nije čak ni svestan njegove ogro­mne energije i snage.”

“Možemo li onda da krenemo sa borbama?” - upita kralj, sve trljajući ruke.

Trener je rekao: “Možda.”

Potom kralj naloži da se okupi mnoštvo petlova za borbu sa svih strana, i takmičenje otpoče. Ali, nijedan se nije usudio da priđe kraljevom petlu. Svi su od njega bežali u paničnom strahu. Tako on nije ni morao da se bije.





Petao za borbu postao je neprikosnoveni vođa. On je prevazišao svoj tehnički trening. Posedovao je neverovatnu energiju ali je ona sva bila u njemu, nije je pokazivao. Tako, pošto se njegova moć zadržala u njemu, drugi petlovi nisu imali izbora nego da se poklone njegovom mirnom samopouzdanju i neispoljenoj snazi.

Ako redovno vežbate zazen, tajnu budoa saznajete nesvesno, prirodno, automatski. A onda, možda nije neophodno da koris­tite tehniku, da vežbate džudo ili aikido, karate ili kendo. Drugi ljudi držaće se podalje od vas i neće biti potrebno da se borite.

Prava staza budoa nije nadmetanje niti sukob. Ona se pruža iznad života i smrti, iznad pobede i poraza.

Tajna mača nikada nije bila u tome da se isuče mač - ne smete da potegnete mač, jer ako pokušate da ubijete nekog morate i sami zbog toga umreti.

Ono što umesto toga treba da uradite jeste da ubijete sebe, svoj um. Toga se drugi ljudi plaše i držaće se dalje od vas. Vi ste najjači i drugi se drže na distanci. Više nije potrebno da nižete pobede.





Iz knjige Zen i borilačke veštine, Tajsena Dešimarua
Izvor: spiritualni-centar.org

source- http://novasvest.com/vesti?id=379&v=borba-petlova-zen-prica