Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću

Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću - 1. dio

Cjelokupni smisao samospoznaje je u odbacivanju s našeg izvornog bića svog suvišnog i nepotrebnog tereta koji nas pritišće i sprječava da budemo ta lakoća, radost i bezbrižnost postojanja koja već po svojoj prirodi jesmo. Slično kao što se i brod, da bi postigao veću brzinu mora riješiti suvišnog tereta, tako se i mi moramo riješiti svih utega osobnosti koji nas drže u stanju očaja i patnje da bismo mogli živjeti u punom smislu te riječi i uživati u ljepoti života i svega što on jest.

Jer, na kraju krajeva, kad se sve oduzme i zbroji, jedino pitanje koje je doista važno u našem životu je – jesmo li istinski radosni, sretni i potpuno zadovoljni samima sobom i svojim životom baš u ovom trenutku? Je li naše postojanje ispunjeno ljubavlju ili strahom? Prožima li naše životno iskustvo spokoj i duboki mir ili smo opterećeni brigom, tjeskobom i vječnom neizvjesnošću od sutrašnjice?

Ako je odgovor na ovo pitanje "NE", tada je potrebno zapitati se – zašto nismo i vidjeti u čemu zapravo leži problem? Jer, ako svi po svojoj prirodi težimo sreći, radosti i miru a nikako ih ne uspijevamo doživjeti unatoč svom uloženom trudu i volji, tada je očigledno da u samoj postavci stvari nešto ne funkcionira onako kako bi trebalo. Mora da je ključni problem u pogrešnom shvaćanju onoga što mi jesmo i u poistovjećivanju s nečim što je u suprotnosti s našom prirodom. U nizu pogrešnih pretpostavki i uvjerenja o tome tko smo mi i što život jest koje smo jednostavno prihvatili kao ISTINITE i SVOJE BEZ PROPITIVANJA i koje sada zauzvrat određuju način na koji mislimo, ponašamo se i doživljavamo taj isti život. Predugo smo učili poistovjećivati sebe s umom i odatle proizlaze svi naši problemi.

Toliko smo pozornosti, vremena i energije u životu uložili u tu ideju da smo mi osobe da sada nismo sigurni što nas čeka ukoliko sve to odbacimo – to nam djeluje previše riskantno jer vjerujemo da je to jedino što postoji, to je jedino što znamo. Upravo je zato svrha duhovnosti odvojiti malo vremena da otkrijemo i pogledamo, što smo mi IZVAN granica tog identiteta osobe? Što smo mi baš sada, bez imena i prezimena, bez prošlosti, bez budućnosti? Nismo li jednostavno postojanje koje uživa u radosti svog vlastitog bivanja? Jer, jedno je znati mentalno da nismo ego, da nismo osoba, na pojmovnoj, konceptualnoj razini, ali doživjeti punu stvarnost te slobode od osobe i što to iskustveno znači za naš svakodnevni život je nešto sasvim drugo. Mnogi ljudi smatraju da će gubitkom ega i osobe izgubiti sebe. Ne mogu razumjeti u čemu je smisao života ako se ne postiže, ako se ne teži, ako se ne ostvaruje više, ako nema usavršavanja, ako nema očekivanja, gdje je tu onda draž? Vjeruju da će napuštanjem toga biti izgubljeni i da će njihov život izgubiti smisao. Ali baš je u tome varka. Odbacivanjem ega naš istinski identitet ne nestaje, ništa nije izgubljeno, mi i dalje ostajemo MI u punom smislu te riječi, suština onoga što je oduvijek bilo sadržano u osjećaju ja, sva ona esencija dobrote, radosti, ljepote i prirodnosti je i dalje tu, jedino što nestaje je hrpa suvišnih briga, problema i strahova koji ionako nikada nisu bili naši.

Temeljna razlika u životu bića u odnosu na osobu je u tome da se njegov primarni fokus prebacuje s postizanja i očekivanja od budućnosti na bivanje i radost doživljavanja OVOG TRENUTKA.

ZAHVALNOST VODI KA MIRU I PRIHVAĆANJU

Ako se ne osjećamo ugodno u ovom trenutku, ako osjećamo nemir i potrebu da nešto u njemu promijenimo, to je jednostavan znak da ne osjećamo dovoljno zahvalnosti na životu, i da je naša cjelokupna pozornost, umjesto na onome što je ovdje i sada, usmjerena prema onome što NIJE ovdje i sada! Posvješćivanje i prepoznavanje onoga što je ovdje i izražavanje zahvalnosti na tome trenutačno prebacuje fokus naše pozornosti s onoga što nemamo na ono što imamo. Izražavanje zahvalnosti je pokazatelj istinskog životnog bogatstva. Čarolija zahvalnosti je u tome što ona i najvećeg "siromaha" u trenutku čini najbogatijim, jer zahvalan čovjek zna vrednovati i biti istinski zadovoljan s onime što ima u potpunosti, dok nezahvalan čovjek, bez obzira koliko posjedovao uvijek sam sebe doživljava siromašnim, jer u sebi stalno osjeća prazninu i nedostatak nečega, vječno je uskraćen za ispunjenje. Međutim, sa zahvalnošću si uvijek bogat, čak iako materijalno ne posjeduješ mnogo, jer, jednom kad ju iskreno izraziš, ona automatski u fokus tvoje svijesti dovodi još više stvari na kojima možeš biti zahvalan. Tada shvaćaš koliko si već blagoslovljen i bogat samim time što jesi. Istinska zahvalnost je odraz šireg shvaćanja života koje razumije da je pravo mjerilo bogatstva količina ljubavi i radosti koja protječe tvojim srcem svakog trenutka, a ne stanje koje ovisi o statusnim obilježjima i materijalnom posjedovanju.



ISTINSKI MIR IZVIRE IZ LJUBAVI

Postoji zapanjujuća povezanost između Ljubavi i mira. Oni su u neraskidivom međuodnosu, pri čemu jedno iznjedruje drugo i nadovezuje se jedno na drugo. Da bismo mogli voljeti, potreban nam je mir, ali ne možemo biti istinski mirni bez Ljubavi! Izvanjska smirenost može dovesti do mira u određenim rijetkim slučajevima ali isto tako vrlo često može dovesti i do stanja mentalne praznine koja prelazi u dosadu i koja zatim izaziva frustraciju i nemir. Mir je vrlo krhak i nestabilan tamo gdje nedostaje Ljubavi, zato ispada da ga je tako lako izgubiti a tako teško zadržati. Ali zato s Ljubavlju uvijek nepogrešivo dolazimo do mira, on je njezino prirodno odredište. Mir izvire iz Ljubavi i takav mir ustoličuje Ljubav i donosi radost.

RADOST JE ODLUKA A NE POSLJEDICA IZVANJSKIH OKOLNOSTI

Jedna od temeljnih zabluda osobe je u tome što vjeruje da mora nešto učiniti da bi mogla biti sretna i radosna. Ona vjeruje da je radost posljedica nečega što se nalazi izvan nje same. Ali zapravo, radost je odluka! Sva radost je već prisutna u nama kao naša istinska priroda koja samo čeka dozvolu uma da bude slobodno izražena! DOŽIVLJAJ RADOSTI OVISI ISKLJUČIVO O UVJETOVANOSTI NAŠEG UMA! Jedini razlog zbog kojeg nismo radosni i sretni u svom životu je taj što smo uvjetovani smatrati da ona ovisi o nekoj izvanjskoj okolnosti! Prihvatili smo kao istinu i čvrsto se držimo uvjerenja da nam je potreban razlog za radost! To je najbolje vidljivo na primjeru nogometne utakmice i navijača. Kad netko navija za svoju momčad, automatski, cjelokupna njegova radost i sreća je svedena na uspjeh te momčadi i ovisna o njemu. Igra se devedeset minuta i svi su u strepnji i očekivanju gola. Nitko zapravo ne uživa opušteno u ljepoti same igre i ne raduje se jer su svi fokusirani isključivo na rezultat. Grizu se nokti, uzbuđenje je na vrhuncu, iščekivanje postaje nepodnošljivo. U 89. minuti njihova momčad postiže gol! U tom trenutku, izbija erupcija radosti i razliježe se cijelim stadionom i svi koji navijaju za tu momčad su izvan sebe od sreće. Dakle, postavlja se pitanje - gdje leži ta radost ili sreća koja je tako snažno eruptirala prilikom pogotka? Da li je ona u nogometu, u momčadi koja je dala gol, u lopti ili u postignutom pogotku? Na prvi pogled se čini da je ona u postignutom pogotku, jer se čini da je on izazvao radost! No to je samo optička varka. Pažljivijim promatranjem doći ćemo do spoznaje da je radost već morala biti u samim navijačima jer ju drukčije ne bi bili u stanju izraziti i pokazati! Nešto čega nema ne može se ni pokazati, ne može izaći na vidjelo. Postignuti pogodak je bio samo mentalni okidač koji je olabavio stisak uma i omogućio toj prirodnoj radosti našeg bića koja je vječno tu da se slobodno izrazi. Sad je jedino pitanje, zašto su ti isti navijači morali čekati punih 89 minuta da bi oslobodili tu vječnu radost? Zato jer su sukladno vlastitoj uvjetovanosti tako postavili priču u svojoj glavi. Ograničili su ukupnost radosti na to očekivanje pobjede i to je razlog zbog kojeg ju nisu ranije mogli doživjeti. Jer, kad bi radost bila u samom pogotku kao takvom, onda bi se svi podjednako radovali. Međutim, pogodak je izazvao radost samo kod navijača koji su navijali za pobjedničku ekipu. Navijači koji su navijali za drugu ekipu nisu radosni. Naprotiv, oni su utučeni i neutješni jer je njihova ekipa primila gol i izgubila! Dakle, iz ovog je primjera očigledno da radost nije negdje izvana i da ne ovisi o izvanjskim okolnostima, nego o našim očekivanjima. Mi već jesmo radost! Zašto onda čekati da se nešto posebno dogodi da bismo tek onda mogli izražavati ono što već ionako jesmo? Samo zato što smo navikli vjerovati u suprotno. Naša je pozornost od malih nogu usmjeravana na krivo mjesto - prema budućnosti. Nismo odvojili malo vremena da bismo u miru, sami za sebe pogledali i otkrili - što mi uistinu jesmo SADA?

ŽIVOT JE SADA

Sva stvarnost i životnost našeg života je moguća samo ovdje i sada i nigdje drugdje. Trik uma je da uvijek ostavlja dojam da nas nešto važno i bitno čeka u budućnosti i mami nas da krenemo u opsežnu akciju dostizanja toga koja zaokuplja svu našu pozornost i energiju dok nam neprestana težnja i očekivanje donosi nemir. No život nam u veličanstvenosti svoje opuštene prirodnosti pokazuje da zapravo niti jedan trenutak nema prednost pred nekim drugim trenutkom. Sve što ćemo ikada doživjeti će u našem iskustvenom doživljaju uvijek biti ovdje i sada, cijeli naš život je jedan neprekidni ocean sadašnjosti unutar kojeg se izmjenjuju pojave i događaji koji mu daju privid kretanja i dinamike. Ali zapravo, život je uvijek opušten, prirodan i ne žuri. To je valjda ono na što se misli u Bibliji kad se kaže da za sve što se nalazi pod suncem postoji vrijeme. "Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira. (Propovjednik 3,1-8) Sve što se događa se događa u širem kontekstu tog jednog vječnog mira i postojanja.



Ono što će vam donijeti smirenost i skinuti s vaših leđa teret hitnosti i imperativa da morate nešto postići i ostvariti je shvaćanje da se zapravo NEMA ŠTO postići. Postignuće je samo igračka za ego, mentalna zamka namijenjena isključivo za njegovo dokazivanje, to je čin preko kojega ego traži potvrdu svoje vlastite vrijednosti i kvalitete. Jer, uviđate da je konačna težnja koja leži u pozadini svih tih postignuća, ostvarivanja i usavršavanja ionako samo težnja za ljubavlju, radošću i ispunjenjem, ali budući da je shvaćena na pogrešan način, ona za sobom povlači i ogroman teret patnje ukoliko se "ne postigne". Inzistiranje na postignućima je samo mentalni trik, zamka za osobu koja vjeruje da nešto mora učiniti da bi zaslužila ljubav i sreću koja je cijelo vrijeme već prisutna u njoj. Postignuće tu postaje svrha sama sebi i sve se podređuje njemu do te mjere da čovjeku koji je upućen postizati, život izvan okvira postignuća prestaje imati ikakvog smisla. On za sve ostale vidove života postaje potpuno slijep i sve vrednuje isključivo u odnosu na postignuće. A što je izvan toga? Uzmite primjerice svog psa, mačku ili bilo koju životinju i pogledajte kako oni žive svoj život. To je život bivanja i neposrednosti koja ne zna za sutra, život u kojem nema vremena i procjenjivanja. Da li oni bilo što postižu? Ne. Možemo li reći da su bilo što značajno "ostvarili" tijekom svojih života? Ne. Oni čak ni ne znaju što taj pojam znači, potpuno im je beznačajan i stran. Oni jednostavno jesu. Sve što su "postigli" je da su svojim prisustvom drugima donijeli radost i dobrotu. Znači li to da je njihov život zbog toga manje vrijedan, manje značajan? I na kraju, tko je uopće onaj koji to prosuđuje? Jedino ego koji pati od sindroma manje vrijednosti zbog kojeg se mora neprestano dokazivati. Do jedne razine, sve te ego priče imaju svoju vrijednost i važnost samo da bi nas preko lekcija i situacija koje pružaju naučile da mi nismo ego, to je jedina njihova svrha, ali izvan toga, ego je potpuno nevažan i suvišan.

ZA ISTINSKU SREĆU OSTAVI SVE NADE I OČEKIVANJA I BUDI SADA

Stoga, jednostavno, prestanite očekivati da će se nešto spektakularno ili posebno dogoditi u budućnosti što je vrijedno čekanja i zbog čega se isplati žrtvovati ovaj i sve druge trenutke do ostvarenja tog željenog cilja. Jer, budućnost ne postoji, ona je tvorevina uma koja nam sama po sebi ne može ništa dati jer nije stvarna. Može nam eventualno pružiti nadu koja je samo produkt gore spomenute zablude da se naša sreća, ljubav, radost i ispunjenje nalaze negdje izvan nas.

Za trenutak ostavite sve misaone procese po strani. Udahnite duboko i jednostavno dišite prirodno. Prirodno disanje je trbušno disanje. Da biste disali trbušno, sve što je potrebno je da udišući kroz nos dopustite zraku da slijedi svoj prirodni tok i najprije ispuni trbušnu šupljinu a tek zatim pluća. To je način na koji bebe i mala djeca dišu, tako životinje dišu, i takvo disanje ima niz blagotvornih učinaka na tijelo. Bit će vam dovoljno svega nekoliko puta dok vaše tijelo usvoji takav način disanja i dok ono postane prirodan proces. Međutim, pokušajte se ne fokusirati previše na disanje kao takvo i od toga stvarati nauku. Ne zadržavajte dah, ne brinite o tehnikama. Nemojte se opterećivati radite li to ispravno ili ne. Disanje nije važno samo po sebi. Ono je samo sredstvo koje vodi prema onome što je bitno - miru. Opuštenost i ugoda koju ćete osjetiti prilikom takvog disanja će vam biti najbolji pokazatelj da ga izvodite na pravi način. Duboko i opušteno trbušno disanje ima jedinstvenu sposobnost trenutačnog smirivanja vihora misli i otvaranja svih naših osjeta prema doživljaju sadašnjeg trenutka i životnosti života kojom je ispunjen. Doživljaj je ključ koji otvara vrata našeg istinskog sebstva. On je most koji vodi od uma prema srcu, koji nas izvlači iz nemirne rijeke vremena u ocean trenutka.



Kad prestanete očekivati i usmjerite svoju pozornost na ovaj trenutak, na vaše veliko iznenađenje, uskoro ćete u njemu otkriti jednu zadivljujuću prostranost i opuštenost u kojoj se krije duboki mir i radost koja oslobađa od svih odgovornosti i imperativa. U tom miru otkrit ćete da vaša priroda nije mislilačka i da se ona osjeća više u bivanju, u zapažanju, radovanju i doživljavanju ljepote koja vas uvijek i posvuda okružuje. Primijetit ćete da se u vama otvara jedan prostor opuštenosti koji vas odljepljuje od te prevladavajuće zablude da MORATE nešto poduzeti da biste TEK ONDA mogli biti i usmjerava vas prema miru i bezbrižnoj slatkoći postojanja koja je UVIJEK I BEZUVJETNO OVDJE. Zamjećivanje ljepote će omekšati kruti doživljaj koji imate o sebi kao bjesomučnom činitelju koji je okovan vremenom i zamijeniti ga radosnim i lakim doživljajem slobode trenutka koji je bezvremen. Opipljiva razlika u odnosu na osobu je u tome da više ne čekate ono što je sljedeće, ne očekujete s nestrpljenjem i grozničavo da nešto prođe da bi došao neki novi, bolji trenutak, vi prestajete "ubijati" i "prikraćivati" vrijeme i umjesto toga koristite svaki trenutak da biste uživali u miru i radosti kojom je prožet. Imperativ vremena više ne određuje vaš doživljaj i iskustvo života. Najsigurniji pokazatelj da ste se u svom doživljaju života udaljili od osobe je kad vam bude sasvim ugodno provesti i po nekoliko sati u "besciljnom" i "besmislenom" bivanju sa samim sobom a bez da pritom osjećate da je to bio gubitak vremena ili da ste za to vrijeme mogli učiniti nešto drugo.
Jednostavno ste ovdje, potpuno prisutni u svježini i miru svakog trenutka, bez želje da budete negdje drugdje. Osjećate se ugodno u ovom trenutku i počinjete shvaćati tajnu i puninu onoga što to znači jednostavno BITI. Ne krećete u projekcije, ne pretpostavljate kako će se nešto odvijati, ne stvarate dugoročne planove, umjesto toga, cijelim ste bićem posvećeni svemu što radite, uronjeni u to s potpunim užitkom, zanimanjem i prihvaćanjem. Ne procjenjujete trenutak i okolnosti, jednostavno, svemu pristupate iz čiste lakoće i radosti svog bića, jer shvaćate da se nema što drugo raditi, nema nekog posebno zadanog cilja koji bi trebalo ostvariti i kojemu bi trebalo težiti. Zapravo, najveća težnja koju možemo imati je da prestanemo težiti! Život ne poznaje modele. On jednostavno JEST. Ljubav, radost, ljepota, mir – su cilj i svrha samima sebi. Život ispunjava svoju svrhu u bivanju, u radovanju, u Ljubavi. Ako promašimo Ljubav, promašili smo život.

DJELOVANJE IZ LJUBAVI POSTAJE BIVANJE

Kad djelujemo iz Ljubavi i s Ljubavlju, naše cijelo biće je mirno i potpuno, ispunjeno, zadovoljno, cjelovito, jedno. I svako takvo djelovanje koje proizlazi iz Ljubavi prestaje biti djelovanje u klasičnom smislu te riječi, odnosno činjenje koje predstavlja obavezu, napor ili muku, i postaje cjelovito prirodno odvijanje koje je istovjetno bivanju - meditacija. Kad radiš nešto iz Ljubavi, ti to prihvaćaš s radošću i ulaziš u to bez ikakvoga otpora jer si trenutak prihvatio kao prijatelja i samim time shvaćaš da se taj čin događa sam od sebe i da nema ničeg spornog ili problematičnog u tome. Ništa u suštini ne stoji između nas i ljepote bivanja osim našeg vlastitog otpora.

Kad se zaboraviš i izgubiš u slatkoj mirnoći potpune predanosti bilo čemu što radiš, kad se utopiš u čistom bivanju i neposrednoj ljepoti trenutka, razlike između tebe i onoga oko tebe se stapaju u doživljaju bezoblične i bezvremenske prisutnosti. To je naša čista priroda koja nema religije, rase, kulture ni običaje. Ona jednostavno jest to što jest.

Shvatit ćete da ste vi zapravo sretni zbog zahvalnosti koju osjećate na miru u potpunom prihvaćanju života jer prepoznajete njegovu ljepotu i savršenstvo njega upravo takvog kakav jest.

ŽELJA NIJE PREPREKA SAMOPSPOZNAJI

Vi samim time nužno ne prestajete željeti. Nema ničeg lošeg u željenju kao takvom. ŽELJA SAMA PO SEBI NE VODI U ILUZIJU, NEGO JE IDEJA OVISNOSTI O ŽELJI KAO IZVORU NAŠE SREĆE ONO ŠTO UZROKUJE PATNJU I RAZOČARANJE, kad je sva naša pozornost usmjerena na očekivanje da nam ta željena stvar sama po sebi pruži radost. Prirodno je željeti. To je izraz ljubavi prema sebi. Svatko želi sebi dobro. U korijenu svake želje zapravo leži namjera dobrobiti - da bude dobro tebi i svima oko tebe. Ako si spoznao sebe ne znači da moraš prestati djelovati i kretati se u ovom svijetu. Ne, jer ovo je jedini svijet u kojem se možeš kretati i djelovati. Nije u tome poanta. Naprotiv. Usputne želje su sasvim bezazlene sve dok je prisutno šire razumijevanje i spoznaja da Ljubav, sreća i radost za kojom čeznemo nisu u tim stvarima nego u nama samima, u našem srcu i miru trenutka, a da su stvari koje želimo samo kontekst preko kojeg se ta radost dijeli i izražava. Biti svjestan toga je od presudne važnosti jer sama ta spoznaja vadi otrovni žalac razočaranja i patnje. Svjesni ste da, ako se neke želje i ne ostvare, ništa nije izgubljeno, jer radost je uvijek tu s vama, u Ljubavi koja prirodno izvire iz vašeg srca.

- 20:15 - Tvoja vizija... (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.07.2014.

Bit Samospoznaje Je U Slobodi Od Osobe - 2. dio KAKO IZGLEDA SLOBODA NAŠE ISTINSKE PRIRODE? To je stanje potpune opuštenosti i spokoja oslobođeno bilo kakvog čekanja da se dogodi nešto posebno, oslobođeno hitnosti, straha ili tjeskobe, brige o onome što će biti sutra, slobodno od misli o jučer, slobodno od ideje postizanja, uspjeha, jer shvaćate da se zapravo nema što postići! Jednostavno si tu, sada, s onime što ti trenutak donese, u toj uvijek novoj, uvijek svježoj radosnoj prisutnosti koja nikad ne dosadi, shvaćajući da je jedino što je istinski važno u životu ljubav, razumijevanje i bivanje s ljepotom života u radosti ovog trenutka. Zahvalan si i prihvaćaš život onakav kakav se pojavljuje i plivaš zajedno s njim a ne protiv njega. Dobro ti je gdje god se nalaziš, ne kukaš i ne žališ se, ne procjenjuješ situacije kao ovakve ili onakve, ne lijepiš svoje prosudbe na njih, ne želiš biti na drugom mjestu. Ništa ti nije teško jer sve što radiš, radiš s ljubavlju i iz ljubavi. Nemaš posebnih zahtjeva od drugih, ne očekuješ da se ponašaju na određen način pa te ne mogu ni razljutiti, ne prosuđuješ ih i ne želiš nikoga mijenjati, jednostavno svima daješ slobodu da budu, gledajući u svakome dublje, to jedno biće koje si i ti sam i zato osjećaš ljubav, toplinu, zajedništvo i poštovanje koje je tu prije pojave misli i identifikacija s ulogama identiteta. Ne ulaziš u sukobe jer nemaš potrebe biti u pravu, nitko te ne može uvrijediti jer si slobodan od ponosa! Ponosan je samo onaj koji želi istaknuti svoju posebnost u odnosu na nekoga drugoga i potvrditi svoju nadmoć nad nekim. A s obzirom na to da jasno vidiš da je ponos obilježje iluzorne osobe za koju shvaćaš da nema nikakve veze s onim što ti po svojoj prirodi jesi, ne poistovjećuješ se. Dubok mir i radost koji proizlaze iz toga su nagrada samima sebi. Ja sam biće ljubavi koje dijeli radost svojeg prirodnog bitka u neposrednoj jednostavnosti otvorenog srca ovdje i sada sa svima koji se nađu u mojoj blizini. To je jednostavna istina našeg bića koja sija iz našeg srca kao toplina i prepoznaje se u vedrom pogledu i širokom osmijehu. To je naša bit. Sloboda od osobe je sloboda da budeš svoj ti. To je nešto što ne možeš odglumiti. To je jedino što ne zahtijeva apsolutno nikakav napor od tebe. To je nešto što već jesi. Samo to prepoznaj i budi s tim, ne pokušavajući biti nešto drugo, nešto što od tebe zahtijeva pripremu, glumu, neiskrenost, lukavost, oprez i proračunatost. Ja sam nitko i ništa posebno – čista svjesnost na koju se ništa ne lijepi. Prirodno bivanje slobodno od svih uobrazilja, ponosa, usporedbi, nadmetanja, prosuđivanja, bez potrebe da se nekome dopadnem, bez imperativa i iluzija da moram zadovoljiti očekivanja drugih jer je to samo po sebi nemoguće. Mišljenja drugih su ionako njihov vlastiti problem i stvar na koju nemam nikakvog utjecaja. Koliko je lakoće i prostranosti prisutno u tome! Slobodan si kad s tvog bića otpadne sav nepotreban teret samovažnosti, kad iz tvojeg vlastitog doživljaja sebe izgori svaki zamišljeni tračak lažnog identiteta osim čiste ljubavi, radosti i ljepote života. To je sloboda od tvog vlastitog zamišljenog doživljaja sebe koji je izmučen i opterećen mislima o identitetu. Tvoja osobnost, tvoj ego tada ostaje tek pristupna točka preko koje se odvija komunikacija i interakcija tebe s drugim bićima na razini bića. Ona ostaje sredstvo koje ti omogućuje da se zabavljaš sudjelujući u životu, ali te više ne određuje i nema nikakvog stvarnog utjecaja na tebe i na kvalitetu tvojeg doživljaja. To je kao da se vraćaš u staru osnovnu školu u kojoj si nekada boravio – lijepo ti je doći u posjetu, prisjetiš se kako je nekada bilo tamo, ali više nisi vezan njezinim pravilima jer si ju nadrastao i otišao dalje. Njezin autoritet više nema nikakvu moć nad tobom. U svakom trenutku možeš izaći van i otići. Ničim te više ne drži u šaci, jer nema više vjerovanja u važnost osobe! To nije pitanje borbe "protiv" osobe ili ljutnje zbog postojanja te zablude, to nije pitanje nadvladavanja ega, jer bi to značilo da je osoba nešto doista stvarno i moćno, što treba nadvladati, nešto što postoji samo za sebe. Naprotiv, radi se upravo o prepoznavanju da je osoba iluzorna i da nikada nije ni postojala osim kroz čin našeg vjerovanja u nju. Ta sloboda od osobe se očituje u načinu na koji reagiraš na stvari i okolnosti koje se događaju. Mirnoća kojom prihvaćaš sve što dolazi proizlazi iz dubljeg razumijevanja i povjerenja u život, iz spoznaje da ti nisi činitelj, nego da je činitelj ljubav koja sve pokreće. Ako se nešto treba dogoditi, dogodit će se, a ako ne treba, onda neće, bez obzira koliko se mi o tome brinuli ili pokušavali utjecati na ishod. Zašto brinuti o nečemu na što ionako nemamo nikakvog utjecaja? Postoji nebrojeno mnogo stvari o kojima se možemo brinuti svakog dana i zamišljati svakojake scenarije o tome što bi moglo biti, jer je um kao izvor straha nepresušan. Ali zašto bismo današnji dan žrtvovali strahu i brigama kad umjesto toga jednostavno možemo uživati u njegovoj ljepoti i radovati se? Jer, dok se mi brinemo i strahujemo od budućnosti ne doživljavamo svoju sadašnjost u kojoj jedino možemo BITI! Zastanimo na trenutak i razmotrimo ovo. Ne možemo živjeti u prošlosti, o njoj možemo samo RAZMIŠLJATI, kao što ne možemo živjeti ni u budućnosti, nju možemo samo ZAMIŠLJATI. Dakle, o svim ostalim vremenima možemo samo MISLITI, ali jedino SADA možemo BITI! To je jedino vrijeme koje ne zahtijeva i kojemu nisu potrebne naše misli. Zato, jednostavno puštaš da te ruka ljubavi blago vodi i usmjerava tvoj život u svoj njezinoj mudrosti tamo kamo treba ići, prepoznajući na jednoj dubljoj razini da si uvijek baš na pravom mjestu, tamo gdje trebaš biti i da se ništa zapravo ne događa slučajno ili tek tako, bez veze, i u tom prepuštanju nalaziš potpuni mir. Ključ sreće je u življenju jednostavnim životom u kojem nema posebnih očekivanja. A o tome kako iskustveno doživjeti tu slobodu od osobe, više u nastavku... Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću - 2. dio STRAHOVI I BRIGE NE POSTOJE U BIVANJU - SAMO U RAZMIŠLJANJU Kako budete provodili sve više vremena u bivanju, shvatit ćete da između vas i vašeg uma postoji jedan opipljiv međuprostor, da strahovi i brige ne postoje osim kad o njima RAZMIŠLJAMO! Da bismo se uopće bili u stanju bojati ili brinuti, moramo misliti. To je osnovni preduvjet. Ne postoji strah u bivanju! Kad nešto ne znamo i samo jesmo, nema straha. Jer bivanje je mirno, a svaki mir proizlazi iz Ljubavi. Sva ukupnost straha postoji jedino i isključivo u umu, u mišljenju. Zanimljivo je da svaki strah ili briga moraju najprije biti stavljeni pred nas da bismo ih mi mogli postati svjesni, moraju biti dovedeni u središte naše pozornosti da bismo ih mogli razmotriti i usmjeriti svoju pozornost prema njima. Tek kad usmjerimo svoju pozornost prema njima i kad se pokrene mentalni proces razmišljanja, nagađanja i pretpostavljanja o tome što bi i kako moglo biti, tek kad počnemo projicirati i zamišljati, vezati svoju pozornost za samu misao, strah i brige oživljavaju i dobivaju snagu i postaju stvarne, ali ne prije. Prije toga one ne postoje samostalno, osim kao latentne, potencijalne ideje, jer nisu napajane energijom naše pozornosti i volje. Primijetit ćete da mi možemo biti bez njih, ali da one ne mogu biti bez nas. Mi jednostavno uvijek možemo biti ovdje i sada, potpuno opušteni u svom prirodnom stanju bivanja, a misliti samo onda kad to odaberemo, shvaćajući da je um samo naše pomagalo koje nam olakšava navigaciju u iskustvima. To što smo shvatili da nismo osoba ne znači da trebamo odjednom prestati misliti ili inzistirati na tome da se nikakve misli ne smiju pojaviti u nama. Ne. Samospoznaja nije borba protiv misli! To nije natjecanje tko će imati manje misli. Misli same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su jednostavno misli i možemo ih koristiti kako nam se sviđa, možemo se igrati i zabavljati s njima sve dok smo svjesni da one služe nama a ne mi njima! Sve je u životu bitno samo onoliko koliko mi svoje pozornosti i interesa tome pridamo. U tome je cijela mudrost. No, strah i briga nemaju izbora, oni ovise u potpunosti o našem angažmanu, o našoj energiji. Oni svoje postojanje temelje isključivo na pridobivanju naše pozornosti. Ako u tome uspiju, to je njihova pobjeda. A čiju to pozornost mogu pridobiti strahovi i brige? Samo pozornost osobe za koju vjerujemo da jesmo! Strahovi i brige se ne mogu zakvačiti za nas kao čisto biće jer je ono slobodno, postojano i neovisno o mislima. Misli mogu napastovati samo osobu koja je nesigurna u svoj vlastiti identitet i vrijednost. A s obzirom na to da ovisi o toliko mnogo različitih promjenjivih faktora, vječna nesigurnost i sumnja predstavljaju savršeno plodno tlo na kojem strahovi i brige mogu pustiti svoje korijenje i rasti. POZORNOST JE NAŠA NAJVEĆA SNAGA Stoga, budite svjesni potencijala i skrivene snage vaše vlastite pozornosti. Iako se na prvi pogled čini kao sasvim sporedan i pasivan segment našeg života koji nema nikakvog značajnijeg utjecaja, dubljim promatranjem postaje očigledno da je naša pozornost toliko snažna da sve ono prema čemu ju usmjerimo istog trenutka postaje naše iskustvo! To je način na koji funkcioniramo. Naša pozornost je najjače oruđe našeg vlastitog mira. Usmjerenost naše pozornosti aktivira odgovarajuće misli koje zauzvrat određuju naš doživljaj života. Zato, da biste mogli doživjeti život onakvog kakav on uistinu jest i stišati žamor misli u svojoj glavi koje se neprestano roje, od presudne je važnosti da prestanete upijati informativne sadržaje masovnih medija. Jednostavno, prestanite čitati novine, slušati radio i gledati televiziju - odmaknite se od svih masovnih izvora informiranja koji vam plasiraju gotove informacije. Masovni mediji su stvoreni upravo s ciljem da odvuku vašu pozornost od vas samih i vašeg vlastitog mira prema nečemu što se događa oko vas i navedu vas da povjerujete da je to od primarne važnosti za vaš opstanak i odvijanje života, mameći vas da se angažirate oko toga, da reagirate, da se brinete i strahujete, istovremeno vam subliminalno sugerirajući što i kako da mislite. Oni čine sve da bi vašu pozornost odvratili od sadašnjeg trenutka, od vas samih i vašeg unutarnjeg mira. Zašto? Zato jer je u srcu mira Ljubav, a u Ljubavi nema straha! Ljubav nema neprijatelja, u njoj postoji samo suosjećanje, radost i šire razumijevanje stvari. Kad ste u Ljubavi, u vama nema podjele, nema sukoba, a to je ono što isključuje svaku mogućnost manipulacije i zavade. Ne može vas se navesti na nešto što je suprotno vašoj unutarnjoj istini! Međutim, kad ste u strahu od budućnosti, vi ste zgrčeni i nepokretni jer strah steže i onesposobljava, zbunjeni ste a vaša pozornost je podijeljena i razbacana i samim time podložna raznoraznim sugestijama. Kad ne upijate sadržaje masovnih medija u svoje biće, vi ste isključeni iz neprestanog mentalnog žubora rijeke dezinformacija i oprečnih informacija koje u suštini nemaju nikakve veze s vašim vlastitim životom. Sve informacije koje vam istinski trebaju već su u vama samima. Sve što je potrebno je poslušati. Tek kad ne sudjelujete u medijskoj hajci, pred vama se otvara prijeko potrebni prostor unutarnjeg mira i tišine koji vam omogućuje da se usredotočite i čujete tu istinu koja je već prisutna u vašem srcu i vidite jasno koja je istinska priroda stvarnosti. Zato, ne poklanjajte svoju pozornost olako nečemu što ju ne zavrjeđuje. A ono što ju ne zavrjeđuje je ono što nije od najveće dobrobiti za sve. Kad nešto ide protiv najveće dobrobiti sviju, automatski ide protiv istine, što znači da je laž i da ne zavrjeđuje našu pozornost i vrijeme. To ne znači da morate zabijati glavu u pijesak i pretvarati se da ne postoji zlo, nego to jednostavno znači da ste svjesni da je svako zlo u bilo kojem svom obliku posljedica NEZNANJA i da kao takvo ne dovodi do iscjeljenja ni mira, pa je samim time besmisleno pridavati mu energiju i važnost. Jer, kad pridajemo svoju energiju stvarima koje nisu istinite i prirodne, one rastu i ostavljaju nas iscrpljenima, dok nas usmjerenost na ono što je prirodno i u skladu s istinom hrani, jača i osvježava. Vaša je sloboda i potpuno pravo ne plesati u kolu laži i opsjena i dopustiti da umjetno stvorene brige i problemi koji su posljedica bolesti uma nagrizaju vašu ljudskost i izbrišu osmijeh životne radosti s vašeg lica. Zapravo, što više okolnosti oko vas djelovale tmurno i očajno, to je više razlog da živite svoju unutranju istinu i prebivate u iskrenosti i dobroti vašeg vlastitog srca. Samo ostanite tu s ljepotom i ne brinite, vodeći se uvijek jednostavnom bezvremenom mudrošću koja kaže: "Brige NE RJEŠAVAJU SUTRAŠNJE PROBLEME nego oduzimaju DANAŠNJI MIR." Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću – 3. dio OSJEĆAJ MANJE VRIJEDNOSTI JE NAŠ JEDINI PROTIVNIK Glas u našoj glavi koji nas uvijek procjenjuje, prosuđuje i vječno u pozadini svake situacije ocjenjuje i preispituje svaki naš postupak i pokret, kao da predaje neku vrstu evaluacijskog izvještaja o našem držanju i ponašanju nekoj zamišljenoj "moralnoj sudskoj komisiji", nije naš prijatelj. To je glas prestrašenog i nesigurnog ega koji se uvijek uspoređuje sa svakime oko sebe pazeći hoće li prema van ostaviti najbolji dojam. Gotovo sva naša misaona energija i nastojanja otječu nepotrebno i uzaludno prema našoj samostvorenoj slici koju imamo o nama samima – prema našem egu. Ukupna pozornost je na imidžu koji smo toliko dugo godina gradili i usavršavali da bismo mogli biti prihvaćeni i voljeni, jer smo povjerovali da se ljubav mora nečime zaslužiti i da ju možemo dobiti samo pod određenim uvjetima. Jedino ako budemo onakvi kakvi bismo prema očekivanjima i imperativima društva (ili bilo kojeg drugog izvora autoriteta) trebali biti, onda smo vrijedni ljubavi, ali inače ne. I upravo zbog toga mislimo da moramo učiniti sve da bismo se nametnuli i pobijedili u toj utrci taštine i samodopadnosti u kojoj je svatko svakome neprijatelj i protivnik kojeg treba na bilo koji način pobijediti da bismo osigurali prvo mjesto na top listi "poželjnosti" i "ugleda". Dok god je slika naše vlastite osobnosti snažno prisutna u našem doživljaju nas samih, ona će uvijek biti prepreka našem neposrednom doživljaju ljepote života i odvlačiti nam pozornost od sadašnjeg trenutka prema prošlosti ili budućnosti. Naša vlastita opsjednutost onime što netko drugi misli o nama, zabrinutost oko toga jesmo li zadovoljili i ispunili očekivanja okoline i kakav smo dojam ostavili prema van postaje naš najčvršći kavez iz kojeg ne znamo izaći. Sav taj ogroman teret imidža koji svakodenvno nosimo oko vrata u suštini proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti kojeg smo kroz život prisvojili kao posljedicu nedostatka ljubavi prema samima sebi. VOLJETI SEBE JE ČIN ISCJELJENJA I SLOBODE Zato, da bismo mogli živjeti slobodno i neopterećeno, moramo potopiti svoj ego i očistiti ga u moru ljubavi svog vlastitog srca. Moramo prihvatiti sebe baš onakve kakvi jesmo upravo sada. Jer, sve dok ne damo ljubav svom povrijeđenom, uplašenom i nevoljenom egu, uvijek ćemo biti nesigurni i s nepovjerenjem gledati na život. Uvijek ćemo se osjećati kao žrtve života koje svi žele iskoristiti i povrijediti i iz te povrijeđenosti crpiti razloge za trajno nezadovoljstvo, gunđanje i osuđivanje drugih. Jedan od najlakših, najučinkovitijih i najizravnijih načina da prihvatimo sebe, onaj koji od nas ne zahtijeva nikakvo predznanje, tehnike, niti ostavlja prostor egu za skrivanje je taj da stanemo pred ogledalo i pogledamo se duboko u oči i počnemo ponavljati, bilo na glas ili unutar sebe: "Volim te i prihvaćam te u potpunosti baš onakvog kakav jesi upravo sada" sve dok cijelim svojim bićem ne osjetimo da je ta izjava postala naša unutarnja istina i da dolazi iskreno iz srca. Ponavljajte to sve dok s vašeg doživljaja sebe ne otpadne svaka prosudba, predbacivanje, zamjeranje ili osuda. Ako u procesu izgovaranja ovih riječi osjetite da se ne možete prihvatiti jer ste u prošlosti bili ovakvi ili onakvi ili ste učinili nešto čime ste nekoga povrijedili, najbolje je da u tom trenutku oprostite samima sebi. Oprost je taj čudotvorni lijek i melem kojim Ljubav zacjeljuje rane i oslobađa nas tereta prošlosti dovodeći nas u naše prirodno vrijeme – SADA. Oprostite si tako što ćete svoje prošle pogreške posvijestiti i prepoznati ih kao takve, a zatim jednostavno naučiti iz njih, shvaćajući da su one bile posljedica prošlog neznanja i da takav način više ne odražava unutarnju istinu onoga što vi jeste DANAS. Umjesto da si predbacujete i od svojih pogrešaka stvarate neprijatelje koji vas neprestano proganjaju i od kojih cijeli život bježite i zazirete, promatrajte ih kao učitelje koji su tu da bi vam ukazali na ono što je ispravno. Nije važno što ste bili. Prošla djela vas ne određuju ukoliko ste iz njih izvukli pouku. Prošlost određuje samo one koji ju ponavljaju. No vi ste u svakom trenutku čisti, svježi, u svakom trenutku imate priliku biti slobodni. Ljubav vas nikada ne prosuđuje. Tek kad oprostite samima sebi i potpuno se prihvatite, možete krenuti korak dalje i oprostiti svim drugim osobama u svom životu koje su vas povrijedile i iscijeliti svoju prošlost. Detaljan vodič s jednostavnim uputama za iscjeljenje prošlih odnosa i oslobađanje od bremena prošlosti nalazi se u jednom mom ranijem postu od prije par godina pod nazivom "Danas je dobar dan za umrijeti" koji sam napisao u vrijeme kad sam i sâm prolazio kroz taj proces. Iskreno vam preporučam da ga pročitate i primijenite. Oprostiti drugima i pomiriti se s njima je predivan i oslobađajući čin koji donosi olakšanje i duboki unutarnji mir. On čisti i ispire sve nataložene slojeve ljutnje, gorčine, mržnje i zamjeranja koje ste držali sami u sebi i koji su vas mučili, opsjedali i držali vas u ropstvu vaše vlastite povrijeđenosti. Kad oprostite, vi dajete slobodu i sebi i drugima da budu ono što jesu. BEZ USPOREĐIVANJA NEMA PROSUĐIVANJA Jednom kad prihvatite sebe i oprostite sebi i drugima, više nema potrebe za prosuđivanjem drugih jer same sebe više ne doživljavate kao žrtvu. Slobodni ste od predbacivanja i zamjeranja jer vaše akcije više ne pokreće bol povrijeđenosti. Vaš život prestaje biti borba i utrka za dominacijom i potvrđivanjem samovažnosti u kojoj ćete druge poraziti i nadvisiti, nego postaje otvoren prostor mirnog suživota sa svima. Više nemate potrebe nadmetati se i uspoređivati s drugima, jer ih ne doživljavate kao prijetnju ili neprijatelje. U suštini, mi imamo potrebu prosuđivati nekoga samo onda kad se naš ego osjeća na bilo koji način ugrožen njihovom pojavom. To je pokušaj ega da obezvrijedi svačije kvalitete i vrijednosti da bi sebe nadvisio i potvrdio svoju apsolutnu dominaciju. Takav stav i odnos prema drugima je odraz temeljnog nerazumijevanja onoga što život jest i kulture otuđenosti i bezdušja u kojoj nastaje. To je bolest koja se može iscijeliti jedino prepoznavanjem da se tu doista radi o bolesti. Zanimljivo je da pripadnici nekih domorodačkih kultura poput Kechua indijanaca iz Perua u svojem jeziku uopće nemaju pogrdnih riječi poput "budalo", "idiote", "glupane", "kretenu", jer su odgajani u duhu ljubavi i zajedništva u kojem su svi "svoji" i u kojem je dijeljenje, međusobno pomaganje i duboki osjećaj poštovanja jednih prema drugima prirodni izraz života. Sličan je primjer i priča o antropologu koji je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je košaru punu voća pokraj drveta i rekao da prvo dijete koje dođe do nje, osvaja sve. Kada im je rekao da potrče, oni su se uhvatili za ruke i potrčali zajedno. Onda su svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama iz košare. Kad ih je upitao zašto su svi trčali zajedno kad je jedan mogao osvojiti sve za sebe, odgovorili su mu: "UBUNTU, kako će jedan od nas biti sretan, ako su svi ostali tužni?" "UBUNTU", u njihovoj kulturi znači: "Ja jesam, zato što mi jesmo" Nestankom samoprosuđivanja i osjećaja samovažnosti, nestaje i interes za posjedovanjem. U našem umu više nema vezanosti za osjećaj posjedovanja. Ništa nam ne znači činjenica što nešto posjedujemo jer shvaćamo da su sve te stvari zapravo posuđene i da su ovdje samo zbog ovog trenutka, da bismo ih koristili dok smo tu i preko interakcije s njima doživjeli raznolikost života, ali da same po sebi izdvojene iz tog konteksta nemaju nikakvo značenje ni vrijednost. Njihov značaj i njihova vrijednost proizlaze iz ljubavi i radosti koju izražavamo dok ih koristimo, I sve dok ih koristimo, sasvim je nevažno da li ih posjedujemo ili ne, jer stvari ispunjavaju svoju svrhu samo u korištenju, u međudjelovanju, a ne u gomilanju. Kao što jedna mudra izreka kaže: "Stvari su tu da se koriste a ljudi da se vole. Razlog zbog kojeg je naš svijet pun patnje i nasilja je taj što ljude koristimo a stvari volimo". Promjenom odnosa prema stvarima i posjedovanju i vaš se odnos s drugim ljudima na onoj temeljnoj razini mijenja, u smislu da ste slobodni od iluzije da vam netko pod svaku cijenu treba. Vama je i dalje ugodno u društvu drugih ljudi, prijateljski ste raspoloženi i dobronamjerni prema svakome, to se ne mijenja, ali više niste očajni i ne ovisite o potrebi da budete u nečijem društvu ako to druženje ne počiva na iskrenim i spontanim temeljima. Ako odnos ne proizlazi iz čiste, iskrene i dobrovoljne želje za neposrednim dijeljenjem iskustava i razmjenom doživljaja u spontanosti trenutka ni zbog čeg drugog osim same radosti tog dijeljenja i zajedništva, tada nema smisla inzistirati na njemu jer on nije ravnopravan nego ovisnički, a svaki ovisnički odnos se temelji na prisili. Ne možete nikoga natjerati da vas voli niti možete kupiti ili pridobiti nečiju ljubav trikovima i iznudama. Ona mora biti dana u potpunoj slobodi i radosti otvorenog srca. To je temelj i preduvjet svakog zdravog odnosa, i jedino na takvim temeljima građen on može opstati. Sve ostalo je samo sofisticirani oblik trgovine, trampe i ucjene koji traje dok za njim postoji interes. Temeljna razlika vas kao bića u odnosu na osobu je u tome što više ne oviste o drugoj osobi da vas učini potpunima, nego vi u druženju s drugima dijelite radost svoje vlastite potpunosti. Biti slobodan od osobe ne znači da ste u svakoj situaciji savršeni i nepogrešivi ili da morate glumiti uzoritog sveca koji se u svakom trenutku blago smiješi (to je samo još jedna ego zamka). Put samospoznaje nije put odbacivanja vlastite ljudskosti i nijekanja iste, nego put uključivanja i objedinjavanja. Životne okolnosti će vas ponekad dovesti u situaciju da planete, razljutite se i emotivno reagirate, i to je sastavni dio života, ali ono što je najvažnije u svemu tome je da se uvijek vodite unutarnjim kompasom ljubavi i suosjećanja koji vas sprječava da povrijedite drugo živo biće. Da nakon svake reakcije ili čina koji nije bio u skladu s vašom unutarnjom istinom budete iskreni prema samima sebi i kažete "oprosti" i nastavite putem ljubavi koji donosi mir i razumijevanje. Ta sloboda od osobe ne ovisi o izvanjskim obilježjima, nego o unutarnjem doživljaju samih sebe. Dodir s tom dubokom i tihom radošću iznutra koja nikoga i ništa ne prosuđuje te promijeni, nekakva neobjašnjiva toplina i osjećaj dragosti čisti tvoj um i ispire iz njega sve što nije prirodno i izvorno tvoje i ostavlja ga jednostavnim, lakim, čistim i smirenim. Ništa se ne zadržava. Ljutnja, gorčina, tuga – sve je površno i kratkotrajno, i odmah odneseno bujicom sveobuhvatnog shvaćanja i dubljeg razumijevanja koje zna da su, nakon svega, jedine istinske vrijednosti u životu Ljubav, Radost, Dobrota i Mir. source-http://novavizija.blog.hr/2014/08/index.html