Život je vibracija
Čuveni njemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovjek kao dijete raste na tjelesnom nivou, a kada tjelesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on nesvjesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše.
Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje da smo zaustavili tok duhovnog rasta.
Visok tlak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani, no mi odlazimo doktoru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar.
Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta.
Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između dvije krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se “objektu” prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti.
Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplicirane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama.
Svaka blokada je poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smijemo je ignorirati. Naša duša konstantno reagira na različite načine.
Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem.
Alternativne veze u kojima te šupljine kompenziramo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa općim osjećajem nezadovoljstva. Žene često biraju alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uvjerenje stvoreno na osnovu neuspješnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mjere da počinje vjerovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu.
Na božanskom nivou, ne postoji bezvrijedna duša,
Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava.
Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen
i rezultat je patnja.
Patnja je odraz neznanja.
Ako uzmemo Boga kao referentnu točku, (ne kao neku natprirodnu pojavu), kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama.
Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smijemo, i on se smije.
Mi smo odvojeni nedostatkom svijesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mjestu.
Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na izvanjske faktore, umjesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će sagoriti sva ta uvjerenja.
Nekima je prosto nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu uživati u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milijun različitih adresa, na naše stanice i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.
Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast.
Ideja duhovnog rasta prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svijet promatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program “zadržavanje” tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu.
S druge strane, Ljubav djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen.
Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha?
Zato što Strah djeluje kroz mehanizam Uma.
On ne može ući u srce.
Anahata (srčana čakra) u prevodu znači “netaknuto”, nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo.
Svo zlo je rezultat Uma, Ega i Straha.
Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa.
Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom.
Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima,
i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.
//duhovni-razvoj.blogspot//
source-http://skolazadusu.com/2015/07/01/zivot-je-vibracija/
Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje da smo zaustavili tok duhovnog rasta.
Visok tlak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani, no mi odlazimo doktoru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar.
Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta.
Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između dvije krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se “objektu” prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti.
Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplicirane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama.
Svaka blokada je poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smijemo je ignorirati. Naša duša konstantno reagira na različite načine.
Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem.
Alternativne veze u kojima te šupljine kompenziramo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa općim osjećajem nezadovoljstva. Žene često biraju alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uvjerenje stvoreno na osnovu neuspješnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mjere da počinje vjerovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu.
Na božanskom nivou, ne postoji bezvrijedna duša,
Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava.
Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen
i rezultat je patnja.
Patnja je odraz neznanja.
Ako uzmemo Boga kao referentnu točku, (ne kao neku natprirodnu pojavu), kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama.
Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smijemo, i on se smije.
Mi smo odvojeni nedostatkom svijesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mjestu.
Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na izvanjske faktore, umjesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će sagoriti sva ta uvjerenja.
Nekima je prosto nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu uživati u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milijun različitih adresa, na naše stanice i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.
Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast.
Ideja duhovnog rasta prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svijet promatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program “zadržavanje” tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu.
S druge strane, Ljubav djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen.
Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha?
Zato što Strah djeluje kroz mehanizam Uma.
On ne može ući u srce.
Anahata (srčana čakra) u prevodu znači “netaknuto”, nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo.
Svo zlo je rezultat Uma, Ega i Straha.
Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa.
Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom.
Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima,
i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.
//duhovni-razvoj.blogspot//
source-http://skolazadusu.com/2015/07/01/zivot-je-vibracija/
Нема коментара:
Постави коментар